Pokušala sam da popravim gotovo bezvrijednu stvar. Malu šnalicu-štipaljku za kosu. Znate one što koštaju deset za marku. Najskuplje su pet za marku. Ja sam popravljala jednu od onih deset. Ona metalna spajalica se pomakla pa sam j pokušavala namjestiti. Odjednom ona iskoči potpuno iz ležišta i zabi mi se u oko. Srećom zatvorila sam oko blagovremeno. Ipak sam je zahvatila kapcima i tako držala par sekundi. Pomislila sam:“Tako mi i treba. Znala sam da je gotovo bezvrijedna.Dok traje traje. Kakve popravke!?“

I zaista kad god sam pokušala popraviti bezvrijednu stvar dobila sam udarac pravo u oko. Bilo da sam pokušala spasiti prijateljstvo za koje sam osjećala da ne vrijedi, bilo posao za koji sam isto mislila, bilo vezu koja mi je bila sve samo ne vrijedna…uvijek je slijedio udarac u oko. Pa što sam se trudila ako sam znala da su bezvrijedne? Zato što mi se žao rastat sa njima. I sa starim prijateljstvom i sa poslom i sa šnalom…I zato dobijem udarac u oko. Čovjek nikad da se nauči pameti.