Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini postoji intencija zaboravljanja narodnih umotvorina i kreacija, zaboravljanja i odbacivanja svega što ne obuhvata generaciju koja trenutno obitava na ovim prostorima.

Jer, logički, ako ti je blisko nešto što je retro i ti si retro. Znači nisi moderan i cool.

Ipak, ma koliko bježali od toga baš taj retro riječnik najbolje može oslikati i nas i neku situaciju. Uzgred, sviđa mi se riječ  “retro”.

Recimo riječ “kofrčiti se”.

Pa nema moderne riječi koja vjernije oslikava junaka bez pokrića. Ima ih sličnih, ali sve su one blijede zamjene. Mogu nagovijestiti  da se radi o tome tj. junaštvu bez pokrića, ali da bi približno dočarao šta želiš reći moraš upotrijebiti cijele rečenice. Eno onaj lik se već mjesecima kofrčio, kofrčio i na kraju ode k*o pokis*o.  Hajde ti to sad ovako slikovito modernim riječnikom izrazi u jednoj rečenici. Nema šanse.

Ubjeđuje me kolegica kako je lahko odbaciti cigarete. Kaže da je ovisnost izvikan problem.

Ona lično, kaže, može prestati konzumirati cigarete kad god hoće. Dosad je sto puta prestajala. Važna je volja.

Ne znam bil se smijala ili šta?

Najbolja psihoterapija je pogledati u kinu  film. I to crtani. I to “Minions”. Ili Malce ako se kome više sviđa. Kokice, i smijeh. Šta treba više? Jedino su mi one naočale bile prljave pa tri minute ništa nisam vidjela dok nisam skontala razlog. Nisam imala pri ruci vlažnu maramicu, al snašla sam se. I uživala.I došla u stan kao preporođena.

Poslije se ulogujem na facebook.  I to  nakon dugo vremena. I odmah mi u oči udari kćerka moje poznanice. Iizbacila slike s momkom, pa se grle, pa se ljube, pa smiju…Ispod izjave ljubavi: “<3 <3 <3 najdraža <3 <3 <3” , a ona uzvraća “Ljubimmmmm bebu svoju”. Uzgred beba ima oko 80 kg. A svaku sliku lajka mama i komentariše: “Lijepa moja djeca”, “Najljepši moji” , ” Ljubi mama lutke svoje” … Zasvrbiše me prsti i napisah: “halo ba, ženo, olabavi malo! Kako su se cure poudavale prije facebooka? I šta će one žene koje imaju kćerke, a nemaju profil na fejsu!? kako da promovišu kćerke? Cccc…”  Ipak odustanem. Ne treba mi neprijatelj. A za svaki slučaj da ne bih došla u iskušenje odlogujem se. Nisam ja ljubomorna na tuđu sreću, al zbilja mi želudac, a ni prsti ne bi mogli podnijeti još jednu mamu s tolikim izljevima ljubavi. Bogami kao da je prodaje. A kao da vidim tamo iza zatvorenih vrata vrište jedna na drugu kao i većina majki i kćerki.

Baš mame znaju nekad pretjerati. Bolje da sam još uvijek pod dojmom minionsa. 

Čitam nešto o migracijama naroda koje su zauvijek izmijenile slike i demografske i političke i kulturne zapadne i centralne Evrope. Kažu da su migracije počele 375 godine kada su Huni, provalivši u Istočnu Evropu,  potjerali sve pred sobom i gonili do Španije. Dobro, odmarali su na tom putu, rušili, palili, zabadali nos u Rimsko carstvo, pa opet se povlačili, odmarali, djecu rađali, pa ponovo u pohode odlazili. I tako nekoliko godina. Drugi, uplašeni Hunima, se takođe pokrenuše pa kad na onoj karti vidite odakle dokle su npr.  Vizigoti došli, da pamet čovjeku stane. I sve to na konjima ili pješice. Ni ostali narodi nisu mirovali. Sve se kao u loncu izmiješalo i promiješalo.

Eh, hajde sad, nije mi namjera da vam prepričavam što sam pročitala nego da kažem kako me ta seoba i to miješanje naroda podsjetilo na ove “fluktuacije” stanovništva od istoka do zapada.

Mala digresija: zašto narod zovu migrantima, a kretanje tog istog naroda fluktuacija?

Kao da taj narod putuje na godišnji ili na posao pa će se opet vratiti tamo odakle je krenuo.

Ako je to onda da kažem nema od tog ništa. Nisu oni prešli hiljade kilometara, čak više i od Vizigota, da bi se opet vratili na početnu tačku.
Elem, ona kretanja su sve izmijenila. Evropa je zapala u Mračno doba. Stara carstva i stari kodeksi su nestali. I tako je ostalo nekih hiljadu godina. A onda ponovo: pokreti, tumbanja…Sad migranti nisu kao Vizigoti išli samo pješice i na konjima već su počeli koristiti i brodove. Ponovo se sve pretumbalo, narodi i geni izmiješali i promiješali u dva velika rata, a naročito drugom. Tad su u prevozna sredstva uključeni i avioni i vozovi pa se išlo brže i dalje. Između ovih velikih migracija dešavale su se i manje i sporadične.
A onda je krajem prošlog stoljeća Bush stariji odlučio ući u rat na Istoku.

I to je početak velike seobe arapskog svijeta.

Kažu da na Istoku vrijeme sporo teče. Puno sporije nego kod nas. Mislim da se i to promijenilo. I tamo se događaji smjenjuju nevjerojatno brzo. Narod se pokrenuo. Baš kao Huni u četvrtom stoljeću, Ameri su krajem dvadesetog potjerali mnoge s mjesta. I ponovo se narodi miješaju, a vjerojatno i geni. Ko zna? Možda su ove migracije dobre. Možda kao tornada u Kanzasu pročiste ustajali zrak i pomognu i ljudima da dišu i usjevima da rastu. Huni su izazvali kraj poretka koji je do tada već dao sve od sebe. Hoće li ove migracije sa istoka i juga usmjerene ka zapadu imati iste posljedice?

I ne mogu da ne pomislim kako i jedni i drugi mijenjaju demografsku sliku zapada i to brže i jače nego da je, recimo,  Sulejman Veličanstveni ili bilo ko drugi oružjem osvojio Evropu.

Kasne ᾿91-e i početkom ᾿92-e moj rođak je radio u policiji. Ona

kretanja stanovništva se još nisu zvala progon ili izbjeglištvo, ali su

se dešavala. Ljudi su odlazili. Među onima koji su ostajali našla se

skupina onih koji su smatrali da je napušteno sve što oni koji su otišli

nisu ponijeli sa sobom. Uzalud se pošten svijet, kojeg je bilo daleko

više nego nepoštenog, zgražavao.

Bez straha i srama ti neki su u po bijela dana došli da uzmu to što nije

njihovo.

Moj rođak je došao i spriječio pljačku, neke pohapsio, neki su oružje

potegli, neki ga popljuvali, pošteni potapšali…

Kad su ga oni otjerani i uhapšeni upitali zašto se zamjera njima zbog

tuđe imovine odgovorio je da je to zato kao prvo jer to je i grijeh i

kriminal, a drugo da će kad nestane tog napuštenog pljačkat njegovo i

od ovih drugih. I zaista nije pogriješio u svojoj procjeni.

I još nešto: nema sitne krađe. Ima trenutno, al᾿ ako se ne sankcioniše

na vakat preraste u krupnu krađu i krupnu pljačku. Jer, stari narod je

dobro zaključio: „ko hoće koku hoće i voku“.

I nikad niko nije ukrao samo onoliko koliko mu treba. Jer lopovu i

pljačkašu nikad nije dosta tuđeg i onog što mu ne pripada. Zato

nijednu „sitnu krađu“ ne treba zanemariti jer će nam skočiti na nos.

„Otkud bolest jasno mi je, al zdravlje otkud?!

Pitao se tako 1700 i neke Bašeskija.

Isto pitanje možemo postaviti sebi i ove 2000 i neke. Pitanje je uvijek aktualno.

Ništa se promijenilo nije.

Samo imena ljudi koji kroče gradom.

Imao je Bašeskija oštro oko i dobar rezon. Ni na koga nije pokušavao svaliti krivicu za nedaće Sarajeva. Već na one koji u njemu žive.

Civilizacija napreduje, evoluira u naučnom smislu, tehnološkom, i još nekim opipljivim smislovima.

Čovjek MOŽE, ali i ne mora da napreduje, da evoluira tokom svog života. Nit᾿ ga ko tjera nit᾿ se podrazumijeva.

Opstanak nije obavezan reče V. Edwards Deming koji je, uzgred, živio 93 godine pa mu se može vjerovati da zna šta je govorio.

Svako bebe koje dođe na svijet, koje proplače i zaživi mora iz početka isto kao i ono prije dvije hiljade godina učiti iste stvari: i jesti i hodati i pričati i smijati se, i plakati i voljeti i družiti se i poštovati…

Džaba ti što je sve kompjuterizovano. Džaba ti što je sve na dugme. Kompjuterizovano je i napredak za civilizaciju, al᾿ svaka jedinka koja čini tu civilizaciju dolaskom na svijet u procesu prilagođavanja mora sve iz početka: učiti šta je red, a šta nije? šta je normalno, a šta nije? šta se već pojavljivalo kroz historiju i kakve su posljedice tih pojava? šta je ljudski, a šta nije?

I naučiti da uči. Ni vještina učenje se ne podrazumijeva. I ona je dio procesa učenja. Kao abeceda. Ili brojevi prve desetice.

Da li su ovi istraživački centri koji su dokazali štetnost duhana pokušali istražiti i povezati i druge okolnosti kod oboljenja ili su kao dokazanu činjenicu i razlog oboljenja smjesta prihvatili da je oboljeli bio pušač? Ako je bio. Jer ima i takvih. Poznavala sam par osoba koje su umrle od raka pluća ili grla, a nikada u životu nisu zapalili cigaretu. Zašto niko na to ne obraća pažnju?
U svemu je jedino nesporno da su zavjese na prozorima prljavije i češće se moraju prati u stanu gdje živi barem jedan korisnik duhana nego zavjese u stanu u kom niko ne duhani. Polazeći od tog saznanja vjerujem da su mu i pluća onakva kakve su zavjese.
Bez obzira na tvrdnje dokazane i manje dokazane o štetnosti duhana po fizičko zdravlje, čini se ipak da postoji, iako nedokazana, njegova pozitivna uloga u psihoterapiji. Kako onda objasniti činjenicu da su većina, da ne kažem svi. konzumenti, barem u mom okruženju, pozitivne ličnosti i društveni?
Ili je na uštrb psihičkog žrtvovano fizičko zdravlje?
Ko zna.
Pamtim neke druge kampanje odranije. Vođene su istim intenzitetom, a kasnije pobijene. Npr. kasnih osamdesetih prošlog stoljeća vođena je kampanja protiv dojenja. Ok, nije baš protiv dojenja doslovno već za prodaju baby hrane koja ima kvalitetnije sastojke i u većim količinama nego majčino mlijeko. Sad zavisno od mogućnosti roditelja, te zdravlja i apetita beba od mojih poznanika najviše je pretilo osoba rođenih baš tih osamdesetih. Ovo nije dokazano od strane WHO i nećete pročitati, ali svi su hranjeni tom hranom kvalitetnijom od majčinog mlijeka. Kasnije je WHO – Svjetska zdravstvena organizacija ustvrdila i to je sad općeprihvaćeno da ništa ne može zamijeniti majčino mlijeko. Ipak šteta je načinjena, al koga briga. Uslijedile su i druge kampanje, doduše manje, protiv prirodnog šećera tj. onog koji se dobija iz šećerne repe ili trske. Prodavao se zaslađivač koji ne povisuje šećer u krvi i ne deblja. Kasnije su i njemu dokazane štetnosti pa mu je primjena ograničena. Bilo je tu još nekih kampanja, ali dosta primjera za ovaj put.
Da sam neki pristaša teorija zavjere tvrdila bih da to ima veze sa državama proizvođačima. Osnovna sirovina za proizvodnju cigareta je duhan, a njega najviše proizvode Kina, Brazil i Indija.Što se alkoholnih pića tiče tu je malo teže utvrditi ko je najveći proizvođač. O proizvođačima opijata da ne govorim.
I sve me to stavlja u dilemu da li da prihvatim kao dokazanu istinu sve što Veliki brat kaže o npr. duhanu ili smijem i sama malo razmišljati o tome i imati malo rezerve?

Neko nešto ozbiljno ima protiv duhanske industrije. Ili protiv onih zemalja kojima je to jedna od glavnih grana privrede.
Muškarac ispred mene na kasi marketa traži kutiju cigareta. Gledam kutiju i njen mrtvački stajling. Cigarete su na onoj polici „izvan dohvata djece“. Iza mene polica s desetinama litara alkoholnog pića čije nazive ne znam ni pročitati. I to staklene boce. Napominjem da pivo drže na drugom mjestu. Dakle pravo alkoholno piće. Ako čak i izuzmemo štetnost alkohola i njegov poguban uticaj na sve, a naročito maloljetnike onda bi trebali kao opasnu tretirati barem staklenu ambalažu i držati je izvan dohvata djece. Ali jok. Ili yok.
Ako probamo izguglati „kampanje protiv pušenja“ na BHS jezicima dobićemo desetine svježih informacija o kampanjama u bijelom svijetu. Npr. američki Centar za zdravlje osmislio novu kampanju sa živim svjedočanstvima poluživih pacijenata oboljelih od kancerogenih bolesti, uključio e-cigarete u kampanju, potrošio ovoliko ili onoliko…Tajlandska vlada odnosno tamošnje ministarstvo zdravlja je opet od doniranih pluća oboljelih od raka iscijedila crno mastilo, upakovala u dekorativne bočice i dijele narodu u toku kampanje protiv pušenja. Čak su i kaligrafi imali posla pa takvim mastilom ispisivali poruke. Možda je to mastilo korišteno i na omotu „Drine“ jedine na kojoj piše:“PUŠENJE MOŽE OŠTETITI SPERMU I SMANJITI PLODNOST“. Pa vi muškarci pušači vidite…
Ovo me asocira na pokušaj Pepeljugine zle maćehe da je učini ružnom i neprivlačnom. Znate ko je profitirao u ovoj priči.
Ako probate izguglati „kampanje protiv droge“ vaš google će imati relativno malo podataka. Barem na BHS jezicima. Ni riječi, barem moj google, o kampanjama u npr. USA. Možda ih i ima, ali sveznajući google nije čuo za njih ili neće da mi kaže. A možda tamošnja ministarstva zdravlja smatraju da se policija uspješno bori protiv toga i da nema potrebe za kampanjama. Baš ću pitati prijatelje o tome kad dođu.
Isto je i s kampanjama protiv alkohola. Možda zato što alkohol ima svoju primjenu u medicini!? I uglavnom su to vijesti o manjim kampanjama u okruženju tipa “Mućni glavom, a ne bocom“, „Cuga je tuga“ i dr.
Meni konkretno ove kampanje protiv pušenja izgledaju nasilne i prenapuhane. Da, vjerujem i ja da je duhan, odnosno onaj katran iz njega štetan. Ipak, malo mi zvuči nelogično da isti intenzitet kampanja ne prati i alkohol i drogu. Opet logički: nije zabilježeno da je uživalac duhana nekog napao pod dejstvom istog, što se ne može reći za uživaoca alkohola ili droge. Da, postoji i pasivno udisanje i samim tim odgovornost duhandžije za nečije zdravlje. Ali što je onda s konzumiranjem kanabisa u medicinske ili u nemedicinske svrhe? Da li se ti konzumenti osame i izoluju, kao duhandžije na aerodromima pa nek truju jedni druge ili kako? I baš me zanima kako je Holandija riješila ovo pitanje na terenu?

Zemaljski muzej u Sarajevu neformalno je otvoren za javnost. Prvi put od 04.10.2012 godine. Ranije te 2012 posjetila sam muzej. Muzej k*o muzej. Ničim nije odavao teško stanje niti šta će ga snaći. Ugodna svježina iako je napolju bilo blizu +30. Osim nas kroz muzej u ugodnoj tišini šeta još nekoliko manjih grupa posjetilaca. Baš smo razgovarali kako je šteta što se tu negdje u nekom ćošku u sklopu muzeja nema kafa ili sok popiti. Pa da onda dođemo barem na cjelodnevnu turu. Jer, šta se može vidjeti za par sati? O svakom eksponatu posjetilac želi pročitati barem osnovne stvari, ali nema vremena za sve.
Kasnije te godine uprava Muzeja najavi zatvaranje zbog neriješenih finansijskih problema. Čovjeka, onog našeg najnormalnijeg i najobičnijeg bosanskog prosto huja uhvati kad to čuje. Ok, ovo jest siromašna zemlja. Ali, kad čujemo i vidimo za šta se sve pare izdvajaju baš bi čovjek, ma koliko insistirao na tome da jest i da ostane kulturan i civiliziran, najradije uzeo motku i sve pomlatio. Jer, nekad je to jedini i najbolji način da nekom nešto dopre do mozga. Ili kako narod kaže: da mu dođe iz gu*ice u glavu.
Po službenoj dužnosti čitam službena glasila i nema skoro broja da u njima nema nekih odluka o izdvajanju budžetskih sredstava za ovo ili ono, tamo ili ovamo. Sad bi bajne vlade rekle: eee, ovo su sitne pare prema onome što traži Muzej. Jesu pojedinačno. Ali ako jednom domaćinstvu treba stvar veće vrijednosti nikad je neće nabaviti ako ne reducira čak i one najmanje troškove i ne izvrši preraspodjelu sredstava. Ne možete se svega odreći. Ali može nečega. Jer ušteđen novac je dvaput zarađen novac (ovo sam ukrala od nekog mudrijeg od mene, ali ne znam ko to bješe  ).
O Muzeju kao ustanovi kulture, o njegovom značaju za jednu državu, za jedan narod suvišno je pričati. Valjda je to jasno svakom živom. A možda je baš zato što je značajan i ostao bez sredstava. Ko zna. Svašta onim smislovima iz tri nivoa vlasti može na um pasti. Ipak ovakav odnos ne može a da ne izazove gorčinu. Došli su neki strani ljudi, neka druga država je anektirala ovu državu i namjenski projektovala i napravila zgradu muzeja. I to kakvu. A onda nakon skoro sto godina dođu kobajagi neki „naši“ i „njihovi“, a ne razlikuju se uopće po djelovanju, i odluče da Muzej ne treba nikome. Jer prije njih je bilo sivilo. Ništavilo. Kakav Muzej? Vrijeme je kao poslije velikog praska počelo teći i mjeriti se njihovim dolaskom. Ali nisu samo oni krivi za to.
Smatram da smo svi odgovorni jer svi trpimo. Eto kad se Muzej zatvarao izišli studenti pred Muzej jedan dan i nikada više. Čak ni na godišnjice zatvaranja. Malo ha-hu u oktobru 2012 i ende.
Nadam se da ova građanska akcija neće biti još jedan ha-hu i nakon toga samo The End.