Vražije pare

 

Razmišljam kako je taj vražji novac opasna potreba kad prestane biti potreba i postane gospodar.  Kako iz čovjeka podmuklo i gotovo neopaženo isisa i ono malo čovječnosti koje je kroz život zadržao. Jer, svi smo rođeni čovječni. Godine donose promjene.  Učini taj novac da ti nije važno hoćeš li nekoga povrijediti, hoćeš li nekome izazvati srčani udar, hoćeš li ispasti roba manje vrijednosti, neko s kim se da manipulirati i za koga će sutra reći: „nije problem, samo mu ponudi marku više nego drugi i tvoj/tvoja je“. Voltaire je bio u pravu: kad je novac u pitanju onda je svako iste vjere.

Ovih dana stavljena sam u iskušenje. Nastojim sačuvati svoju vjeru.
Imam ja neki obligacioni odnos ne baš velike vrijednosti sa ogromnom privatnom kompanijom ogromne vrijednosti u branši u kojoj svaka čestica pravi novac. Farmacija naravno. Da napomenem da smo osim onog ljudskog usmenog razgovora i dogovora zaključili i pismeni vrlo precizan i dugoročan ugovor. Taj ugovor se već godinama obostrano poštuje i svi smo zadovoljni. Ipak prije izvjesnog vremena direktor kompanije koji je i inicijator ovog našeg obligacionog odnosa je smijenjen. Nova uprava je naravno nastavila s poštivanjem ugovora. Sve do prije mjesec dana. Kako nisu ispoštovali ugovor za taj mjesec istražila sam i saznala da je kompanija u velikim problemima. Neke nove skupine ljudi s ogromnim kapitalom nastoje preuzeti ove s kojima sam u poslovnoj vezi. Borba oko zlatne koke nosilje se vodi žestoko i beskrupulozno. I sve to daleko od očiju javnosti.Nijedan informativni portal nije napisao ni jednu jedinu riječ o tome. Valjda tako odgovara i jednima i drugima.
Ova nova skupina kontaktira dobavljače, uposlenike i ostale ugovarače i nudeći im povoljnije uslove poslovanja huška na dosadašnjeg vlasnika i potiče probleme. Kontaktirali su i mene.
Da, pretpostavljam da se i sadašnji vlasnik u uzdizanju možda ponekad koristio istim metodama. Možda je i on negdje nekome izazvao srčani udar namjerno ili nenamjerno. Kad tako gledaš na stvari najlakše je reći:“ šta ja imam s tim? Eto im tamo“ . I prikloniš se onima koji su očito u ovom momentu jači. A ako i nisu jači snage su prilično izjednačene. S tobom i još nekoliko takvih neće biti izjednačene. Prevagnut će. Ali ti ili u ovom slučaju ja i oni ne znamo da smo tas na vagi jer nismo povezani. Ne poznajemo se. Svako za sebe misli da je jedini koji će ostati uz gubitnika. I onda šta će već promijeniti stranu. Kad si svjestan da je tvoja veza bitna, ali ne odlučujuća kao što je nas desetine onda možeš sebe utješiti riječima da bi i bez tebe i tvog doprinosa gubitnik izgubio. Opereš ono malo savjesti što mu nakon godina lijepe saradnje okrećeš leđa jer tako je to u biznisu. A da li je? Jest. I zato ja nisam bizniswoman. Ipak, imam ja onu slabu stranu koja me uvijek zadrži uz gubitnike. Čudno je to: znam da za mene i prijatelji i oni malo manje prijatelji imaju štošta reći, ali ni ja ni oni me nikad ne bi nazvali gubitnikom. Ipak nekako se emocionalno vežem uz takve kakva nisam. Više puta sam dobila sugestiju, naročito dok sam bila mlađa, da se odmaknem od broda koji tone. Odavno mi više niko ništa ne sugerira jer vidi da nema koristi.

Nisam načisto da li volim ili mrzim tu svoju osobinu. Nisam načisto jer kalkulator predlaže jedno, a ona, ova moja osobina, nešto drugo. I uvijek me spriječi da iskoristim informaciju i po hitnom postupku izaberem jaču stranu. Al takva sam. Prestara da se mijenjam. Zato ostajem lojalna ovima s kojima sad poslujem pa  šta bude.

 

 

Nek se nešto dešava

 

Pred Zk uredom Suda u Sarajevu gužva kao u vakat početka njegove uspostave. Dalje niz ulicu prema BBI centru trostruki red. I svi drže fascikle u rukama. Parking preko puta krcat. I svi izlaze iz auta sa fasciklama u rukama. Na prvu sam bila zbunjena, a onda skontah da je nedavno počela primjena Izmjena i dopuna Zakona o prebivalištu. To bi trebalo značiti da gužva traje već danima, samo što ja nisam u ovo doba dana prolazila ovom ulicom i nisam vidjela. Dakle, desetinama ili čak i hiljadama ljudi, građana Sarajeva je odjednom zatrebao dokaz o vlasništvu na nekretninama radi prijave prebivališta.Ili dokaz za zaključenje ugovora o zakupu ili postanarskom odnosu opet radi nečije prijave prebivališta. To bi trebalo značiti da će desetine a možda i hiljade ljudi od sada plaćati porez za zakup. Jer da su ga do sada plaćali imali bi ovjerene ugovore, a i dokaze o vlasništvu. Hajd nek se nešto dešava. Kažu da će MUP-ovi provjeriti u narednih pet godina ko gdje stanuje i po kakvom osnovu. Bilo bi zgodno da još donesu propis o tome da moraš imati onu prosječnu kvadraturu stambenog prostora po osobi da bi mogao ostvariti pravo na prebivalište. Jer, ja nisam pročitala, ili mi je možda promaklo da postoji ograničenje odnosno da npr. ne može niko zaključiti ugovor o zakupu ako ne ispunjava euro standarde o potrebnoj površini po članu domaćinstva tj. osobe. Hoće li MUP-ovi provjeriti koliko ljudi ima ugovor o postanarskom odnosu na stan površine, recimo, 56 m2? Sve u svemu mislim da je razvoj novog biznisa na vidiku.

Nema straha nad onim od Boga

 

Od svih prirodnih elemenata zemlja je najzanemarenija. Od nje se očekuje da je plodna, da daje sočne plodove, da upije višak oborina,a vrati čistu i pitku izvorsku vodu, da rastvori ono što se u nju zakopa…I to je to. Od zemlje neki očekuju i da čuva njihove tajne. O tom nekom drugom prilikom. Vrijednost zemlje se mjeri uglavnom kvalitetom njenih plodova ili vodom koju nam izdašno šalje na površinu. Po ovom bi se dalo zaključiti da ljudska vrsta od svega najozbiljnije shvata pitanje prehrane

Onu drugu, odnosno jednu od mnogih, uloga zemlje kao elementa malo ko izučava, ističe i cijeni. Osim kakvog naučnika-fizičara. A i njega većina ne razumije dok priča. Tu ulogu zemlje smatramo prirodnom. Normalnom. Bez našeg ikakvog uticaja na to. I šta se onda ima tu cijeniti ili o tome razglabati?

E, to je ona njena uloga gutača energije nastale atmosferskim pražnjenjem poznatijim kao munja i njen zvučni efekat grom.

Jeste li imali blizak kontakt s munjom i gromom?

Ako jeste bilo bliži bilo malo dalji onda je pravo čudo ako vam je nakon toga pogled na svijet, na život, na koncu i na zemlju, ostao nepromijenjen. Jer onog momenta kad iz prvog reda vidite tu silu, kojoj uopće razmjere ne možete spoznati, neslućene jačine, al ipak usmjerenu i kontrolisanu ne možete samo ostati i praviti se da ništa ne vidite i ne osjećate.

Prije mnogo godina vidjela sam djelić te sile. Moj drug je pogođen munjom dok se od ljetnjeg pljuska sklonio ispod stare kruške. Njegov mlađi brat i otac te još jedan rođak su povrijeđeni. Bilo je nevjerojatno gledati staru, ogromnu krušku zasječenu kako se ni jednim predmetom ne može zasjeći. Tačnije raščerečiti. I tako stoji ta kruška raščerečena od vrha do visine gdje su na nju bila naslonjena leđa mog druga, a onda donji dio stabla ostaje netaknut. Nevidljiva, ali ubojita sila koja je raščerečila staru krušku svela se na strelicu iza koje je ostala propržena majica na leđima veličine metalne dvomarke i otprilike toliko i trenerka na desnom koljenu kud je sav taj elektricitet izašao kad je moj drug pod njegovom jačinom poklekao.I našao smiraj u zemlji. Jer tu silu usmjerenu prema tlu jedino može smiriti baš zemlja. I to je ona uloga koju ljudi ne cijene i o kojoj ne govore.Koja se podrazumijeva.

Moj drug je umro tako brzo da mu je ostao osmijeh na usnama. Ostali povrijeđeni dugo su osjećali posljedice. Da nismo bili ožalošćeni vjerojatno bismo se smijali: njegov otac je sjedio dugo nakon toga nogu zakopanih u pijesak, a u ruci držao sijalicu. I sijalica svijetli.

Drugi moj blizak kontakt bio je nekoliko godina kasnije stotinama kilometara dalje kada je od posljedica te pojave nestalo struje u kući. Mislim ona nije nestala. Samo je ostala prikrivena. Naime, raniji vlasnici nisu se baš zamarali sigurnosnim aspektima gradnje kuće te su umjesto uzemljenja primijenili drugi način tzv. nulovanje. Dakle struje nije bilo u sijalicama, ni jedan aparat nije radio, ali ju je bilo u svim metalnim lajsnama na tadašnjim aparatima: frižideru, štednjaku, pa čak i sudoperu.Još se sjećam kako me je odbacio dodir česme mokrom rukom. Dajdža rahmetli doveo majstora, a on kaže: nula se izgubila. Oprosti , kažem ja, izgleda da sam luftala sa tog časa fizike: kakva nula? I objašnjava on meni da nije urađeno standardno uzemljenje nego spajanje onih žica na nulu. Da je uzemljenje elektricitet bi završio u zemlji. Ovako…Ovako, kažem, slikovito rečeno, sad sav taj elektricitet koji je stigao i s munjom i iz one žice sa električnog stuba luta mojim zidovima, krcka, luta lajsnama, luta svuda kud ne treba. Samo ga nema gdje treba.

Nakon toga renovirala sam dva stana i nadgledala treći i svaki put insistirala na uzemljenju. Pusti ti to: zemlja je zemlja. Sigurno je samo ono što je osigurano.

Prije dva dana grom je udario u kuću mojih prijatelja. Sve je hvala Bogu dobro prošlo jer je očito gromobran odradio svoju ulogu kako treba. Ipak došlo je do raspada električnog sustava u kući. A nakon minutu dvije one igračke koje inače rade na baterije počele su se uključivati. Kao u hororu. Čak se i tv sam upalio. Kasnije se sam i ugasio.

I kad čovjek sve ovo sagleda postaje mu smiješan strah nekih ljudi od nekih drugih ljudi. Jer šta je šef pa makar bio i šef mafije, a ne neke firme ili firmice prema toj sili? Smiješno je bojati se ikoga i ičega kad vidite Božiju moć u 3D projekciji. I sve se to dešava pred vama i pored vas. Nekad neko bude i povrijeđen, ali i iz toga treba izvući pouku: da nema straha nad onim od Boga. Jer, ako neko drugi može ukrotiti tu silu onda neka se javi.

 

 

 

Vrijeme je da spalimo iluzije

Jaz između dijaspore i domaćih prijeti da preraste u otvorenu netrpeljivost. Svake godine u ovo vrijeme dijaspora postane glavna tema. A nekako mi se čini da su ove godine svi ovdašnji navalili na njih više nego ranijih godina pa ili im se podsmijevaju ili ih se gnušaju ili ih preziru… Ili je toga ove godine više po internetu nego ranije. Ipak, i dijaspora je otvorila srce pa priča svoje muke sa domaćima. Prvenstveno rodbinom i familijom.

Nemam namjeru biti ničiji zastupnik niti advokat, ali osjećam da bih trebala reći i napisati riječ-dvije u njihovu odbranu. Mislim, dijaspore.

Na Al jazeeri pročitah članak o tome kako balkanske dijaspore u bivše domovine šalju milijarde deviza godišnje. I to samo legalnim tokovima. Onim iz ruke u ruku pretpostavlja se da prođe puno više. Meni ništa od toga ne dolazi niti znam za to. I zato mislim da imam objektivnu tačku gledišta što se tiče odnosa domaći vs dijaspora. Imam članove porodice i užu rodbinu u Njemačkoj, Italiji, Belgiji…Ma koliko nekom izgledalo da žive dobro, pažljivom oku neće promaći da svi oni ipak rade samo za plaću. Tako ocjenjujem da oni žive ugodno, ali ipak skromno. Barem većina. Imaju socijalnu sigurnost i to je ono što ih uglavnom stavlja na veću rang listu u odnosu na domaće . Smatram se sretnom i hvala Allahu zadovoljna sam što ih, kad dođu, mogu ugostiti o vlastitom trošku, što me pozivaju da ih posjetim tamo gdje žive jer znaju da ne očekujem da se zadužuju da bi mene ugostili. Dovoljno je da se družimo i da smo zajedno. Ipak, ovi što al jazeera piše o njima iz sveg glasa kukaju kako ih u domovini oguliše, kako rodbina, prijatelji i komšije od njih očekuju da im riješe sve finansijske probleme, a za uzvrat im se smiju iza leđa. Ovo me podsjeti na onaj dio iz neke monodrame Josipa Pejakovića o liku koji je na Čaršiji bunario Švabu. Izvuče mu novčanik pa ga vrati u džep.A Švabo ništa. On opet ponovi isto. Opet Švabo ništa. Čini mi se da je još jednom sve ponovio, a kad je ponovo reakcija izostala lik kaže: „ma sad ću ti ga zainat uzeti majku ti debel*uzu!“

E tako cijenjena dijasporo. Što se mene tiče neka vam se i smiju. I zaslužili ste. Ako znate da vam se smiju i da vas iskorištavaju što lijepo ne pošaljete sve u rodno mjesto pa po cijenu da vas još jače ogovaraju i još jače preziru. Barem će izostati finansijski gubitak. Uostalom, ako tako dijelite novac i ne znate stati trebali ste javno objaviti adresu pa da vas i drugi posjete. Znate, to je nama ostalo iz rata: skupljali smo se tamo gdje se dijeli humanitarna pomoć. A i tada smo govorili da nam šalju otrovno brašno, limenke s keksom iz vremena invazije na Zaljev svinja, konzerve pune ko zna čega…sve znali, a opet jeli.

Moram li ponovoti da, kad vam već rodbuina i prijatelji nemaju razumijevanja, onda vi trebate reći da potajno pijete sodu jer znate šta vas čeka kad se tamo vratite. Zašto ne želite, zašto se sramite priznati šta i kako radite, čime se bavite…Nećete da pričate koliko izdvajate za stanarinu jer rijetki su stambeno pitanje riješili kupovinom kuće ili stana, koliko izdvajate za hranu, prevoz, jer tamo nema ni plaćenog prevoza ni toplog obroka. Postoji samo satnica. Glumite nešto što niste i to debelo plaćate. Plaćajte kad nemate hrabrosti reći da tamo negdje čistite toalete ili perete suđe. Ili radite u tvornici. Ili vozite kamion. Nema razloga da se stidite. Važno je da je obraz bijel i čist. Pa čak da radite i na burzi ipak je to vaš novac i vi ste ga zaradili. Jest da ste i vi podijeljeni na klase. Oni među vama koji dobro zarađuju i dobro žive i ne trzaju se pretjerano za ovdašnjom rodbinom. Ko bi im zamjerio? Možda jedino ta rodbina. I je li to vama žao srušiti iluzije vaše rodbine o vašem životu tamo negdje? Pa ako srušite vi njima i oni će vama. I vaša iluzija o rodbini koja bi krv za vas dala nakon toga bit će srušena.

Ja sam odgojena tako da znam cijeniti rad, da poštujem i svoj i tuđi posao i svoj i tuđi novac. Jasno mi je da , ako čovjek ne zglajza u neke mutne vode, nigdje nema love za zgrnuti. Mora se zapeti i raditi. Imala sam familije među gastarbajterima. Kasnije su evoluirali u dijasporu i počeli se aktivnije uključivati u zajednicu u kojoj žive. Imam rodbine koja je osamdesetih iskusila rad u Njemačkoj. I nikad ih više niko, pa ni rat nije mogao tamo natjerati. Imam rođaka koji je za tri godine u Njemačkoj imao i nosio samo jedne farmerice i jednu pidžamu. Ali zato je izderao nekoliko radnih odijela. Bilo je vremena da je radio po tri posla. I ko ima srca i duše od njega očekivati da mu onako iz čista mira da novac? I kakvi to ljudi uopće očekuju da im neko nešto da onako iz čista hira? Da ih vodi na more, plaća nekakva hodanja, izlete, koncerte…? Ne znam i nije mi jasno. Isto kao što mi nije jasno da neko nekome iz čista mira daje novac. Znam samo da kad dijaspori pukne film i pukne tikva sa domaćima biće košpica na sve strane.

Okani se bezvrijedne stvari

 

Pokušala sam da popravim gotovo bezvrijednu stvar. Malu šnalicu-štipaljku za kosu. Znate one što koštaju deset za marku. Najskuplje su pet za marku. Ja sam popravljala jednu od onih deset. Ona metalna spajalica se pomakla pa sam j pokušavala namjestiti. Odjednom ona iskoči potpuno iz ležišta i zabi mi se u oko. Srećom zatvorila sam oko blagovremeno. Ipak sam je zahvatila kapcima i tako držala par sekundi. Pomislila sam:“Tako mi i treba. Znala sam da je gotovo bezvrijedna.Dok traje traje. Kakve popravke!?“

I zaista kad god sam pokušala popraviti bezvrijednu stvar dobila sam udarac pravo u oko. Bilo da sam pokušala spasiti prijateljstvo za koje sam osjećala da ne vrijedi, bilo posao za koji sam isto mislila, bilo vezu koja mi je bila sve samo ne vrijedna…uvijek je slijedio udarac u oko. Pa što sam se trudila ako sam znala da su bezvrijedne? Zato što mi se žao rastat sa njima. I sa starim prijateljstvom i sa poslom i sa šnalom…I zato dobijem udarac u oko. Čovjek nikad da se nauči pameti.

 

… najbitniji

Da bi neko bio bitan mora imati nekog ko ga smatra bitnim.

Ne mogu se oteti utisku da onaj naš član Predsjedništva i predsjednik najveće stranke ima dogovor s Predsjednikom RS. Ili ima  nekakav problem sa samopouzdanjem.
Ili ne zna osnove političkog komuniciranja. A izgleda da nije bio ni na prvom času iz predmeta osnove liderstva.
Pa gdje ima da lider preferira drugog lidera i daje mu takav značaj konstantno ga optužujući za sve loše?
Pa kakav si to ti lider ako nisi u stanju igrati mudrije od njega i nadigrati ga? Barem ponekad.

Iz njegovih izjava stičem utisak da on ni sam ne vjeruje u svoj autoritet i poput djeteta za sabotažu optužuje jačeg od sebe.

Predsjednik RS bi svakako trebao biti zahvalan onom našem članu Predsjedništva jer uvijek, ali baš uvijek, kad mu se zaklima stolica i postane marginaliziran, onaj naš ga optuži za nešto i time mu pruži ruku da ustane i opstane. Produži mu vijek trajanja. Zašto? Zato što ga on lično smatra bitnijim nego što onaj defakto i jeste.
Čini se da je onaj naš član Predsjedništva najveća potpora Predsjedniku RS. A u lancu komparacije bitan, bitniji, najbitniji nedostaju i bitan i bitniji, a najbitniji je Predsjednik RS.  Barem se stiče takav dojam iz govora Člana Predsjedništva.

This entry was posted on 31 Jula, 2015, in Dnevnik.

Predvečerje nečega u BiH

Gledam kako protestanti u Sarajevu pokušavaju provaliti u zgradu Parlamenta F BiH pa se sjetih “spontanih” protesta iz 2014 kada su zapaljene zgrade za čiju odbranu od četnika 1992 najbolji sinovi ove zemlje dadoše živote. Sjetih se i ovog svog posta objavljenog na jednom drugom mjestu 13.02.2014 godine.

O PROTESTIMA I NAMA

“Ovo pišem da ne zaboravim.Pišem kao svoj dnevnik s željom da mu se jednog dana smijem, da pokazujem svojoj djeci kao školski primjer promjena, ne samo u društvu i okruženju već i u meni kao ljudskom biću.Odnosno-nadam se da ću se smijati.Uvijek sam bila stabilna i racionalna, ali u proteklih nekoliko dana su mi se veoma nestabilno i neracionalno mijenjale i misli i emocije, od euforije do apatije i nazad, od racionalnog do iracionalnog, od bijesa prema drugima do bijesa prema nama…Veoma turbulentno. Do 05.02.2014 godine znala sam šta želim, a željela sam kao i svaki obični građanin ove zemlje da mi kvaliteta života bude na takvom nivou pa da me ne zanima ko je predsjednik ili premijer.Jer u naprednim zemljama to je mjerilo.U Kanadi ili npr. Švicarskoj natpolovična većina građana ne zna ni jednu od ove dvije figure. A u Švicarskoj je građanska obaveza, a ne samo pravo izlazak na izbore. Eto, ja sam to željela. Umjesto toga ,evo ovih posljednjih osamnaest godina mi u BiH znamo i deveto koljeno svakog lika koji nam se nasmiješi sa predizbornog plakata.Znamo jer oni žele da znamo.Znamo jer ga prepoznamo ili po bahatosti ili po munjevitom uspjehu u nekoj sferi društvenog života i rada u kojoj je zagarantovano brzo i enormno bogaćenje. O onih osamdeset porodica u čijim je rukama koncentrirano preko osam milijardi maraka ili eura sad neću govoriti.Dakle ,to su bile moje želje. Međutim, bilo je jasno i glupom da se ne ide naprijed. Statistika u koracima izgleda ovako: jedan korak naprijed dva nazad. A naj gore od svega je što je sve to izjedalo društvo iznutra, što su termini od kojih mi se nekad dizala kosa na glavi postali mantra: štela, veza, lopovi,korupcija…Nekad su se ljudi izazivali na dvoboj zbog uvrede časti, a danas u normalnom svijetu za ovakve izjave završavaju na sudu.Kod nas ,međutim, ili rekao ili pas motiku dovuk*o (uzrečica iz sjeverne Hercegovine). Stida je nestalo. Kao da je postala stvar prestiža pokazati da možeš šta hoćeš. A običan svijet koji u tome ne učestvuje umjesto da ,ako ništa drugo, a ono barem da pljuje na takve ide iz krajnosti u krajnost.Često sam čula ogorčene ljude kako govore da „ono“ sve treba popaliti,srušiti, da „nekog“ treba objesiti…S druge strane brojni su oni koji su se priklonili vlastodršcima i za sitan šićar čuvaju im i ližu stražnjicu. Mučno zaista. Da, bila sam za proteste, ali svih nas, a ne samo kako kome zagusti.Jer, iako ne živim loše izjeda me ova nepravda na svakom koraku, potkupljivi službenici, moćni i bezobzirni političari …Izjeda me.Izjeda me stid zbog satiričnih, a za svakog normalnog čovjeka uvredljivih natpisa na stranim portalima o ovoj zemlji za koju se krv prolijevala. Izjeda me nemoć. I zato sam bila za proteste.Ali organizirane , a ne danas borci, juče prosvjetari, sutra penzioneri, a najčešće radnici Hidrogradnje, Polihema, Dite… i tako evo osamnaest godina.I ništa.Vlast, personificirana u nekoliko ,poput pape doživotnih vladara ovih prostora, ostajala je i ostala i gluha i slijepa.Ignorirali su vapaj naroda. S druge strane izgledalo je da taj isti narod i nije u takvoj neimaštini kako govori da jest. Najbolje to pokazuju podaci o uvozu novih automobila, pa onda podaci iz turističkih agencija,pa potrošnja luksuzne robe…Je li se narod „progospodio“ jer brojna su sela gdje nema niti jedne krave ili ovce, dulumi i dulumi neobrađene zemlje? Šta je onda? Neimaština ili šta?Helenejse… Hronologija: 05.02.2014 godine – DA PROTESTI Mediji izvještavaju o izlasku na ulice obespravljenih Tuzlaka, žrtava pljačkaške privatizacije, radnika Dite i Polihema. Slušam polovično jer ovo nisu prvi takvi protesti.Ali drago mi.Hiljade ljudi na ulicama.Bravo Tuzlaci! 06.02.2014 godine – DEMONSTRACIJE? U Tuzli oštećena zgrada Vlade.Korak iz protesta u demonstracije je načinjen.Ovako daleko protestanti nikad nisu otišli. Hiljade na ulicama.Podrška i u drugim gradovima.I u Sarajevu šačica.Nisam na demonstracijama. Nisam jer demonstracije nikad nisu spontane.Protesti mogu biti spontani, a demonstracije zahtijevaju organizaciju, logistiku… Ipak, planiram otići.Jer dosta je više! Premijer Kantona Sarajevo me iziritirao kao niko nikada.Njegova idiotska izjava da građani Sarajeva nemaju razloga za demonstracije jer su im svi zahtjevi ispunjeni i najlojalnije tjera na ulice. 07.02. 2014 godina- NEREDI Nakon zgrade u Tuzli zapaljena je i zgrada Vlade Ze-Do kantona i Sarajeva…gori Predsjedništvo. E,jebiga! Ovo već nije spontano.1992 ljudi su ginuli da sačuvaju srce Sarajeva, a danas neki ušetaše i zapališe. Zbunjena sam ponašanjem policije.Totalno su pasivni. Vrhunac. Demonstracije prerastaju u revoluciju. Već u poslijepodnevnim satima lešinari su počeli kružiti nad Bosnom i Hercegovinom.Osjećam da su posljedice vandalizma nesagledive. Protestanti ili demonstranti mi više nisu onako srcu mili kao dva dana ranije.Razvaljuju se protesti u nečiju korist. Evo, sad je momenat da ponovim zašto ne idem na proteste:jer uvijek za vođu ispliva neki idiot, a ja se smatram pametnom da bi me idiot predvodio. Poslije ovoga svaki pošteni građanin Bosne i Hercegovine će dobro razmisliti da li da ide na proteste ili ne. 08.02.2014 godina- NA LICU MJESTA Obilazim zapaljene zgrade.“Turisti“ slikaju,snimaju…Novinarske ekipe spremne.Čekaju…Miris paljevine vrati mi sjećanje u devedesete. Ovo zaista ne želim. Počele su prozivke. Nisam više uz demonstrante. Sad sam samo uz građane.Smatram da su oni najočajniji iskorišteni.Ona dobro poznata grudva u grudima neda da dišem, oči suze…Žao mi nas.Žao mi što nas uvijek neko nadmudri, zajebe….Što iskoristi naš jad za svoje dobro. A lešinari kruže li kruže. 09.02.2014 godina – ???? Već sam sita i vijesti i priča o demonstracijama. Sve pršti od komunističke terminologije: komuna, narodna vlast, plenum…Otišlo sve u vražiju mater. Od socijalnog bunta stiglo do Deytona i Ustava FBiH. Zapalili zgradu da bi ukinuli kantone. „Gospodo bager nije procesna radnja“ davno reče moj prijatelj pravnik. Mnogi poznanici policajci su povrijeđeni. Na internetu bijesni rat. U prednosti su hučkački mediji.Ne znam da li da plačem ili da vičem. U večernjim satima članovi porodice me informišu šta su toga dana radili.A ono što su radili daleko je od protesta i interneta. Asocijacija na 92-u. I tada smo se pravili da se nas ne tiče. – Samo da rata ne bude…-ote mi se. 10.02.2014 godina- BURŽUJKA Danas,odnosno jutros sam shvatila da sam buržujka.Bože svemogući koliko je moje viđenje situacije i viđenje moje bebisiterke različito!? Jutros u mimohodu razmijenismo mišljenja.Ja osudih vandalizam,a ona uzvrati pitanjem: – I ranije su mirno protestovali i šta je bilo? Ništa:Smijali im se. Moj muž od septembra nije primio plaću… – Znam, ali paljenje nije način… – Zašto? Neka vide kako je ostati bez radnog mjesta. Znam joj situaciju i znam da je u pravu.Ipak…Idem kroz park na posao i zaključujem da sam poput bajnog premijera daleko od stvarnosti. Zaključujem i samoj sebi priznajem da strepim od tog nečeg koje me može bez posla ostaviti. A šta onda? Ništa… Nekoliko već klimavih Vlada i pojedinaca su se povukli sa funkcija.Najuporniji ostaju. K*o psi se kolju za komad mesa. Svako spašava svoju guzicu. Plenum građana prava farsa. Podsjeti me na Francusku revoluciju iz ugla književnika. Senka kaže da je dobro što smo se i pobunili,jer kakav bi to mi narod, nacija bili da samo trpimo. A svaka revolucija nosi rizik da se iz nje izrodi neko zlo.Sagledavajući višesatno situaciju zaključujemo da imamo otprilike svijest djece ( ona i ja): neka se dešava samo da nas niko ne dira. Hajde daBogda na hair i na dobro. 11.02.,12.02.2014 godine – A GDJE ĆEMO SAD? Na ulicama je sve manje demonstranata.Ostaju najuporniji. Plenum građana se raspršio u svojim zahtjevima da će na kraju pojesti same sebe. Podijeljena su mišljenja oko rezultata demonstracija.Dok neki smatraju da su građani poslali snažnu poruku vlastima, drugi optužuju neke političke centre da su laboratorijski iznjedrili nerede za svoju ličnu promociju. Ja ne znam šta da mislim.Praktičar u meni analizira i sumira.Tako da, ako izostavimo pad Vlade KS koja ionako nije imala skupštinsku podršku , materijalnu štetu, povrijeđene policajce i demonstrante ništa se nije postiglo. Nedefinisani i nejasni zahtjevi ne dobijaju odgovor. Sad za sad revolucija je sabotirana. Do sljedećih protesta.Ako ih bude…”

Nadam se da će ovi protesti zaista biti protesti i da radnici neće dozvoliti ovaj put da budu izmanipulirani. Nadam se da će jednom prepoznati prave lopove i doći pred njihove tvrđave.

 

Prozori u svijet

Gdje su ona vremena kad po sedam dana ništa nisam radila, a da se nisam pitala da li će djeca spasiti Jelenka? Ili kasnije hoće li se ona udati za onog? To su bila divna vremena kad sam znala kojeg dana u sedmici je koja serija na sva tri postojeća kanala. Moje traume počele su devedesetih kad je babo kupio onaj limeni tanjir zvan satelitska antena. Pa kolika je bila očekivalo se da pohvata signale iz druge galaksije! I onda zavisno prema kojem je satelitu okrenuta imali smo širok izbor kanala. Sjećam se da sam do duboko u noć ostajala budna držeći daljinski u ruci i mijenjala kanale. Neprestano. Ustvari ja i nisam ništa vidjela niti gledala jer nisam imala strpljenja ni na jednom se zaustaviti dovoljno dugo da upratim radnju.samo sam putovala kroz daljinski i scene su se izmjenjivale.

Sve dok mi se nije ogadilo.

Nakon toga godinama nisam gledala televiziju duže od pola sata dnevno. Radije sam vrijeme provodila s knjigom.S pojavom kablovskih operatera situacija se ponovila, ali za kratko. Ovog puta mi se brže ogadilo. I tako ja juče odmaram u poslijepodnevnim satima s daljinskim u ruci (nakon mnooogo godina).  Listam i vidim da su na programu serije o kojima se priča: Igra prijestolja, Osveta, CSI ovaj ili onaj…

Izaberem Garfilda.

Zaista nisam imala srca da samu sebe maltretiram upoznavanjem sa likovima i radnjom starom nekoliko godina.

I pitam se da li zaista svaka ona emisija, film, crtać…ima svog gledaoca ili ima i onih koje niko sinoć nije gledao? Kažu važno je da ima ponude. Da, zakon tržišta. Ponude ima i previše ako mislimo na kvantitet. Kvalitet je druga priča.

 

This entry was posted on 29 Jula, 2015, in Dnevnik.

Prijedlog zakona o radu je legalizacija postojećeg stanja

 

Urušavanje svih dostignuća se nastavlja. Jest da su se ta dostignuća nekad zvala socijalistička, ali ta omražena riječ im ne bi trebala umanjiti vrijednost. Država koja je prednjačila u građenju i poštivanju radničkih prava do 91-92 polahko se vraća robovlasničkom sistemu. Mora biti jasno da je u njenom putu unazad nije okrenuo novi Prijedlog zakona o radu tek upućenog u parlamentarnu proceduru. Njen povratak je započeo ranih devedesetih kada je kao da je kužno počelo odbacivanje svega što je bilo prije rata. Ne samo ideologije koja je bila takva kakva je bila nego i svega što je vrijedilo. I materijalnog i nematerijalnog.  Nažalost, to neselektivno gaženje i rušenje svega fantastično je pogodovalo skorojevićima i tajkunima. Pogodite ko je najžešće pogođen takvim odnosom prema još uvijek važećim zakonima i standardima?
Da se razumijemo: ja pamtim odlično 80-te i nisam zasigurno jugonostalgičar. Smatram sebe racionalnom osobom i to je jedini razlog zašto mi se ni tih devedesetih nije dopalo to galopirajuće obezvređivanje svih dostignuća.
Krajem devedesetih radila sam u preduzeću u stopostotnom vlasništvu države. Znam i pamtim sve tegobe rada u novom okruženju. Maloumni političari u službi i vlasništvu tajkuna radili su na uništavanju onog što su trebali štititi. Kampanja o novom dobu i novom svjetskom poretku koji ne priznaje radnička prava i ništa i nikog osim svemogućeg i sveznajućeg tajkuna bila je žestoka i provodila se svuda i u svakom momentu. Radnici su iz našeg preduzeća odlazili u konkurentsku privatnu firmu za 100 km veću plaću i pristajali da rade i bez zdravstvenog i penzionog osiguranja. Prihvatili su da je to novo kapitalističko doba u kojem je samo novac bitan. Nikad u kraćem roku nije veći broj ljudi indoktriniran. Čak je i komunistima trebalo nekoliko desetljeća da postignu onakav stepen poslušnosti. Ispostavilo se da su za naše new biznismene komunisti mala maca.
Keš, keš, keš…i samo keš.
Da, svi mi zbog toga i idemo na posao. Ipak…
Indoktrinacija se nastavila i narednih godina, a onda je potvrđena i zakonima iz oblasti radnog prava. Mlaka i sporadična borba sindikata i kritika iz EU ponekad je znala uroditi plodom i popraviti loš položaj radničke klase. Ali i privatni sektor je uznapredovao. Nevjerojatno je da npr. Asocijacija poslodavaca FBiH razmatra Zakon o državnoj službi. Šta oni imaju s tim?  I to je prošlo kao da se nije ni desilo. A zašto su ga razmatrali? Ima taj zakon falinki, ali i štiti radnička prava. Znam, znam…u ovoj državi državni službenik nije baš na visokoj cijeni i nije branša koja se naročito poštuje. Asocijacija poslodavaca pokušava pokrenuti proces izmjene ovog zakona i ograničenje radničkih prava. Zašto? Zato što, iako ih ne vole ipak ostali radnici vole da se upoređuju sa državnim službenicima. Povlače paralele. I to je ono što ovim skorojevićima i tajkunima smeta. Treba i državnim službenicima umanjiti ono što im je zakon dao da se radnička klasa nema s kim upoređivati, a ne ne daj Bože i tražiti ista prava i za sebe. Neka budu zahvalni što uopće i rade.
Ima pomenuti zakon i prenapuhanih prava kao što su ona o prevozu, toplom obroku…
Ipak, sindikati iz realnog sektora umjesto da se bore za izjednačavanje sa državnim službenicima postizanjem njihovog nivoa, oni se bore za vraćanje unazad tih istih državnih službenika.

Što se tiče provođenja u praksi novog zakona ukoliko bude usvojen i njegovih štetnih posljedica po radnike, radnici se ne trebaju plašiti: jer to je samo legalizacija postojećeg stanja. Ni sadašnji zakon se ne poštuje odnosno u praksi izgleda upravo ovako kao sadašnji prijedlog. Imaju li ti sindikati podatke ko i koje firme su kršile sadašnji zakon po pitanju npr.  godišnjeg odmora? Naravno da nemaju. Moji prijatelji stvarno koriste sedam dana godišnjeg iako im na ugovoru uredno piše da imaju pravo na 18 radnih dana.
I šta sad? Ništa.

Zaključak je da se sindikati prvo trebaju naučiti osnovama sindikalne borbe i biti zaista sindikati. Jer da su bili sindikati i radili ono što im zakon dozvoljava radi  zaštite svojih prava do ovog ne bi ni došlo.

 

Kako sam zavoljela godišnji odmor

Godišnji odmor sam koristila  najmanje u svrhe za koje ga je zakonodavac predvidio. Naročito je tako bilo u vrijeme kad sam ga koristila po ranijim zakonima. Dakle, za sve i svašta osim za odmor. Bezbroj puta sam rekla da je ironično što se uopće i zove “godišnji odmor”. Često sam ga zvala “godišnji umor” jer se dešavalo da jedva čekam kraj tog i takvog odmora i povratak na posao. Jer svi teški poslovi i oni vremenski zahtjevniji ostavljani su za obaviti na godišnjem odmoru: i veći zahvati na autu i veći zahvati na kući ili stanu, popravka, renoviranje i najblaži oblik kućne radinosti, to famozno krečenje i spremanje kuće. To se sve uvijek ostavljalo za godišnji odmor. Jer, šta drugo da radiš tri sedmice? Odmaraš? Od čega?
Kasnije se svrha godišnjeg odmora proširila pa sam ga koristila ako je bolestan neko od mlađih članova obitelji, pa ako je bolestan neko od starijih članova obitelji. Nisam ga koristila jedino ako sam i sama bila bolesna. U takvim situacijama sam išla na posao jer sam se jedino na poslu mogla pošteno odmoriti. Znam da ovo zvuči kao da ja ama baš ništa ne radim. Neću nikog razuvjeravati , ali ipak moram reći da to nije zato nego što na poslu radni prostor ne dijelim ni sa kim pa mogu malo mirno disati , a to je već pola odmora.
Godišnji odmor se koristi i  ako treba neku papirologiju ganjati. I pred Bajram. I iza Bajrama. I ako se žene najbliži rođaci. I ako dolazi rodbina iz inostranstva. Uvijek po dan-dva. Dakle, koristi se za sve osim za odmor.
E, tako je bilo mnogo godina. Onda sam se iznenada prije izvjesnog vremena dozvala pameti i odlučila da sve poradim do godišnjeg odmora. I da na odmoru stvarno odmorim. Tako sam uradila i ove godine. I sad mi je najveći problem kako se ponovo navići na obuću s petom nakon japanki i ostale ljetne obuće? Kako se navići na peglanje odjeće za posao? I da ne nabrajam sve one svakodnevne obaveze i navike koje kao od šale odbacim u vrijeme godišnjeg odmora. Zaista je čudno kako mi malo vremena treba da se naviknem na svakodnevicu ispunjenu leškarenjem, plivanjem, spavanjem bez uključenog alarma, večernjim šetnjama i gledanjem tv duboko u noć. Konačno sam zavoljela godišnji odmor.