Nastavila sam hodati ulicom i prebirala po svim onim umalonisamumrla situacijama. Bilo ih je nekoliko. Ne mnogo. Na tako malom broju, osim Bogu svemogućem, mogu djelimično zahvaliti i svom karakteru, pritajenom pustolovu koji je čučao u meni čekajući svoj trenutak. A kad bi taj trenutak došao, onaj pustolov, ako se tako može nazvati neko ko ne traži opasnosti i pustolovine nego strpljivo čeka da mu se dese, preuzimao je kormilo i upravljao mojim instiktima, osjećajima, pa i razumom. Kad razmislim, ja se nikad nisam prepala kad su se drugi plašili. Ja nikad nisam umaloumrla kad su drugi, pa i oko mene umirali.
Ja sam se uvijek plašila sama i , izgleda, samo ja. Oni što su se uplašili onog čega se svaki razum uplaši, gledaju me kao da se sprdam s njima kad im pričam o svom strahu, o svojim situacijama. Pa, i meni bi izgledalo isto tako da ih nisam doživjela i to davno, a ipak ih se sjećam kao da su bile juče.
Nije da se ja nisam prepadala i onih stvari koje svakog uplaše. Jesam, ali nije to bio onaj strah za pamćenje. Kad kažem da sam od 92-95 bila u Bosni i Hercegovini shvatit ćete o čemu pričam.
Inače, to nam je genetski. U teškim situacijama funkcioniramo, ali ako se npr. iznenada najave gosti, a hljeba nema, onda panika uzima danak.
Moram da priznam: ja sam se uvijek bojala straha.
Bojala sam se da će mi se desiti da me strah i panika mogu obuzeti i da ću u tom stanju učiniti nešto čega ću se sramiti cijelog života i ,možda, osjećati krivnju.
Hvala Bogu to se dosad nije desilo. Ipak, imala sam trenutke kada sam se uplašila i to jako.
Evo jednog od tih slučajeva: bila je 1994. Najavljeno je uključenje električne energije. I tako čekamo mi, čekamo…gomila veša u kupatilu, mašina za veš puna, gomila na stolu za peglanje…Dođe struja, a mi ne znamo šta ćemo i gdje ćemo prije. Tada još nisam znala šta je vršno opterećenje. Odjednom je u stanu muzika treštala sa prijeratne muzičke linije, tv uključen, sva svjetla upaljena kao uoči Bajrama, bojler uključen, mašina za veš u pogonu, pegla u pogonu…
Da, kod nas i kod pola grada…Kod druge polovice će sutra.
A onda raspad sistema…I tako sjedimo mi u mraku i čekamo struju. A vrijeme prolazi…Već je 23,00 sata prošlo, pa još pola sata, pa još…Sjedeći pored usisivača zaspim. Zaspala i I. A onda odjednom BUM! Uključila se linija, muzika zatreštala, usisivač, tv…Poskakasmo onako iza sna i umalo istog momenta ne popadasmo od šoka. Da nekome kažeš kako te struja prepala pomislio bi da te stresla, a ne obavljala samo funkciju zbog koje i jest u domaćinstvu.
Eto situacije iz koje i danas pamtim bubnjanje srca visoko u grudima, skoro u grlu, mraka u glavi i oko nje. Kažu da je kriv san. Da sam bila budna to ne bih tako doživjela. Slažem se donekle. Nije uzalud uputa onima koji hoće da slušaju da zaspalog polahko i tiho bude, da mu se svaki dio duše i razuma smjesti na svoje mjesto prije nego se potpuno razbudi i suoči sa javom.
I još sam se jednom uplašila. Za ovaj drugi put nemam objašnjenje kao za prvi i nemam krivca. Vidljivog. Odmah da kažem da sam ja jedna vrlo praktična osoba, nesklona mistificiranju i ostalim sferama koje nisu za široke narodne mase. Elem, desilo se da sam se spremala , mislim, na izlet. Izvadim čarape iz ladice i spustim na pod. Pripremam ostale stvari i počnem da pakujem. Čarapa nema. Gledam, tražim, al uzalud. Onda me znatiželja vuče pa tražim još i još. Otvaram ladicu, prebirem, otvaram ruksak i prebirem, ali čarapa nema pa nema. I baš kad sam htjela da odustanem, polazim iz sobe, a čarape na podu gdje sam ih i ostavila. Zaklela bih se da sam sto puta pregledala sve i nije ih bilo. Kao da ih je neko sklonio dok sam tražila i vratio kad sam odustala. Da se našali sa mnom. A uplašio me. Zgrabila sam ih i pojurila van ne shvatajući šta se dešava. I taj strah pamtim iako sam ga doživjela davno. Tek da napomenem da sam ovo pričala prijateljici, a ona mi je povjerila da se i sama tako jednom prepala. Naime, izgubila je saobraćajnu i tražila dvadeset dana. Za to vrijeme auto je najmanje tri puta pretresla. I kad je konačno objavila nevažećom, jedno veče dok je parkirala u garaži ugleda saobraćajnu u onom otvorenom pretincu u vratima. I to se tako jasno vidjela da ju je ona prestravljena samo zgrabila i pojurila van iz garaže. Razumjele smo se. I ona pamti još i danas onaj strah.
Bilo je još nekih strahova i prepada koje pamtim. Srećom takvi su da mogu da im se smijem. I to kako vrijeme prolazi sve više. Pamtim i one kojima se ne mogu smijati. Ali, njih ne pamtim po intenzitetu. Pamtim ih samo zato jer ne želim zaboraviti.
Tag Archive | bosna i hercegovina
Rezolucija o Srebrenici
U UN prave Rezoluciju o Srebrenici. Čovjek bi pomislio da propuhuju neki novi vjetrovi pod uslovom da mu pogled ne zapne na dijelu Fergusonove izjave: “…ali očekujemo da će se njome odati počast žrtvama genocida u Srebrenici i svima onima koji su patili na svim stranama u ratu, te da će ohrabriti dalje korake ka pomirenju i boljoj budućnosti za Bosnu i Hercegovinu”. Moram priznati da imam loš predosjećaj. Na stranu osjećaj da, gdje god i kad god UN pokažu zanimanje za nekoga, to završi ili krvavo ili ponižavajuće za žrtve. To je onaj stalni osjećaj od 92. Udomaćeni. Ovaj osjećaj je svježiji. Nemam ništa protiv pomirenja, Bože sačuvaj, čak šta više podržavam koliko god kao građanin mogu podržati. Ipak, zebnja me hvata od onog dijela o svima koji su patili na svim stranama. Zar nije riječ o Rezoluciji o Srebrenici? Zar su “sve strane” patile u Srebrenici? Koliko znamo tamo je patio samo narod i to muslimanski, bošnjački. Hoće li UN iskoristiti Srebrenicu i onaj dio iz Rezolucije o “svima koji su patili na svim stranama” da poravna sve i da završi i sa krivičnim gonjenjem za razne zločine i sa Hagom? Zašto sinoć nisam bila iznenađena kad je objavljena vijest da je onaj amebični sekretar UN Ban Ki Moon iz izvještaja o kršenju dječijih prava izostavio Izrael? Neko bi pomislio da imam nešto protiv Izraela. Imam kao i protiv svakog ko za cilj ima istrebljenje određenog naroda. Imam kao i protiv agresije na moju zemlju i pokolja u Srebrenici. To što ja osjećam je samo solidarnost Bosanca i Hercegovca koji je i čiji su preci na svojoj koži osjetili nakanu istrebljenja. Dakle, nisam bila iznenađena. Od UN se svašta može očekivati, a najmanje neko dobro za male narode, pa čak i kad su pred istrebljenjem. Eto zašto me zebnja hvata od njihovog zanimanja za Srebrenicu. Daj Bože da griješim, ali… Narod je odavno rekao:”ko jači taj tabači”. Kod koga je oružje i beskompromisna spremnost da ga upotrijebi, kod njega je i moć pred kojom se i ono malo ljudskosti u Ujedinjenim nacijama povlači.