Juče sam jedva ostala budna do kraja radnog vremena. Velika mahana mog radnog prostora je nedostatak klima uređaja kojeg inače čim ljeto prođe i ne želim. Tako sam morala raditi ( ako se napor da ostanem budna može tako nazvati) na +35. U nekoliko navrata sam se pobojala da ću zaista zaspati i da bi me mogla spremačica tako usnulu zateći. A kako ja inače imam uvrnutu maštu i uvijek svojoj bojazni dodam novi detalj, onda sam zamislila kako me prepala i kako sam ja onako iza sna i u šoku pala sa stolice. Ne, tu nije kraj: zamislila sam da bih se u tom padu mogla i teže povrijediti i možda morati tražiti liječničku pomoć.

A do tada bi već svi znali da sam zaspala.

Dodatni problem je što nemam dodatno osiguranje. Eto zašto sam morala ostati budna.

Žalim se kolegicama, a one obje požuriše da kažu kako su muku mučile s istim problemom. Elem, zaključimo mi da bi bilo najbolje onu veliku salu privremeno pretvoriti u spavaonu i na popodnevnu dremku. K᾿o u obdanistu. I mozes misliti akustike, kad počne hrkanje u različitim intervalima i jačinama…Filharmonija.