Starost je ozbiljna stvar. A  k tome gotovo i neizbježna. Strpljivo čeka tamo na kraju, a svi, baš svi putevi vode do nje. Nečiji se put usput jednostavno  prekine i mnogi nikad tamo ne stignu. Kraj im je požurio u susret. Drugi opet na tom dugom putu se prekale, ožilave i kao da stalno produžuju onaj put gurajući kraj sve dalje i dalje ispred sebe.  Nikad kraja njihovom putovanju. A iza njih se nečiji drugi putevi prolamaju, propadaju…

Mene je strah ostariti. Iskreno, nadam se da i neću toliko da „padnem na ruke“ nekome, pa makar to bili i moji najrođeniji. Ipak, kad god o starosti razmišljam, a ruku na srce i ne razmišljam baš često, vidim sebe kao vitalnu, dobrodržeću, simpatičnu i mudru staricu koja ne dozvoljava da je godine pobijede. Ne želim ni pomisliti da bi moglo biti drugačije. A znam da bi moglo. I mada često čujem od rodbine, prijatelja, poznanika molbu upućenu Svevišnjem da nas sačuva senilnosti i duboke starosti, osjećam da se svi nadamo da će ta duboka starost biti zaista duboka . I da će doći što kasnije. A samim tim i Azrail. Jer, neka nas još koji dan, mjesec, godinu…Neka nas ovdje još malo. Neka nas da što duže  oči upijaju ovu dunjalučku ljepotu.  A možda je i dobro što čovjek ne zatvori  odjednom sve svoje želje i nade, svoje misli i molbe, što vjeruje i nada se da će kod njega, baš kod njega biti primijenjen neki drugi i drugačiji  princip. Možda je dobro što postoji onaj oblačić iznad glave, što krug nije potpuno zatvoren i što se do smrtnog časa ne zatvori.  Možda.

A onda vidim starost koja nije ni blizu duboka kao ona o kojoj pričamo i na koju mislimo, vidim je u svoj njenoj okrutnosti, težini, u njenom nedostatku dostojanstva, nedostatku svega zbog čega bi vrijedilo ostariti. Pa kad je ova, na domak ruke ovakva, kakva  li je tek onda ona duboka? Ok, razmišljam, ako već moram ostariti i ostariću, ali onako ogoljena starost nije mi nimalo privlačna. Naprotiv, zastrašujuća je. Ni nalik na dobrodržeću, mudru, simpatičnu… Da se mogu cjenkati , nakon što me starost  ovako prepadne, cjenkala bih se i radije izabrala raniji odlazak. Ovako, kako god da se zalomi hvala Bogu. Svjesna sam ja da se mi tj. ja ništa ne pitamo ni o dolasku ni o odlasku, ni o mladosti ni o starosti, ni onda kad mladost uzimamo zdravo za gotovo, ni onda kad bi se kod starosti i o starosti cjenkali i pogađali kao da se radi o drugoj vrsti robe. Ali cjenkanja i pogađanja nema. Prihvati i šuti. Prihvati osmijeh bezubih usta i sve one fizičke manjkavosti.  Prihvati vrludanje jezika pa kad umjesto omiljenog unuka izredaš sva muška imena u porodici, a mlađarija se valja od smijeha, prihvati da im moraš reći „da Bog da i vi ostarili pa vidjeli kako je kad vam se smiju“, prihvati i da će ti odgovoriti „ da je meni tvoje godine doživjeti“ i tako ti staviti do znanja da si star ko Grčka. Prihvati sve što sad ne prihvataš i sve zbog čega bi se uvrijedio.  Samo prihvati. I mada se ljudi vole gađati onim floskulama kako je čovjek star onoliko kako se osjeća, ipak u tim nekim godinama gravitacija djeluje jače na čovjeka pa položaj tijela priča svoju priču bilo to čovjeku pravo ili ne.

Bilo kako bilo pred nama su dva scenarija: prvi je ići bez straha u susret starosti i kraju, biti svjestan da ćemo se, kraj i mi sresti , biti svjestan svake pređene etape puta. Drugi je da, varajući sebe, pokušamo prevariti i starost i godine, sanirajući sve što se sanirati da i ne uključujući pedometar. Al nema od toga ništa. Jer, svako ima onu svoju kvotu koraka za preći pa volja mu trčeći volja mu vukući nogu za nogom.