U UN prave Rezoluciju o Srebrenici. Čovjek bi pomislio da propuhuju neki novi vjetrovi pod uslovom da mu pogled ne zapne na dijelu Fergusonove izjave: “…ali očekujemo da će se njome odati počast žrtvama genocida u Srebrenici i svima onima koji su patili na svim stranama u ratu, te da će ohrabriti dalje korake ka pomirenju i boljoj budućnosti za Bosnu i Hercegovinu”. Moram priznati da imam loš predosjećaj. Na stranu osjećaj da, gdje god i kad god UN pokažu zanimanje za nekoga, to završi ili krvavo ili ponižavajuće za žrtve. To je onaj stalni osjećaj od 92. Udomaćeni.  Ovaj osjećaj je svježiji. Nemam ništa protiv pomirenja, Bože sačuvaj, čak šta više podržavam koliko god kao građanin mogu podržati. Ipak, zebnja me hvata od onog dijela o svima koji su patili na svim stranama. Zar nije riječ o Rezoluciji o Srebrenici? Zar su “sve strane” patile u Srebrenici? Koliko znamo tamo je patio samo narod i to muslimanski, bošnjački. Hoće li UN iskoristiti Srebrenicu i onaj dio iz Rezolucije o “svima koji su patili na svim stranama”  da poravna sve i da završi i sa krivičnim gonjenjem za razne zločine i sa Hagom?  Zašto sinoć nisam bila iznenađena kad je objavljena vijest da je onaj amebični sekretar UN Ban Ki Moon iz izvještaja o kršenju dječijih prava izostavio Izrael? Neko bi pomislio da imam nešto protiv Izraela. Imam kao i protiv svakog ko za cilj ima istrebljenje određenog naroda. Imam kao i protiv agresije na moju zemlju i pokolja u Srebrenici. To što ja osjećam je samo solidarnost Bosanca i Hercegovca koji je i čiji su preci na svojoj koži osjetili nakanu istrebljenja. Dakle, nisam bila iznenađena.  Od UN se svašta može očekivati, a najmanje neko dobro za male narode, pa čak i kad su pred istrebljenjem. Eto zašto me zebnja hvata od njihovog zanimanja za Srebrenicu. Daj Bože da griješim, ali… Narod je odavno rekao:”ko jači taj tabači”. Kod koga je oružje i beskompromisna spremnost da ga upotrijebi, kod njega je i moć pred kojom se i ono malo ljudskosti u Ujedinjenim nacijama povlači.