Nakon toliko godina uspjela sam da iznenadim samu sebe. Nije ništa bombastično. Nisam pila kafu sa ekim „it“ likovima ili bljesnula na naslovnici jednog od ovih portala što bi da se zovu informativni pa informacije skupljaju po komšiluku. Ništa od toga.

Ja sam, naime, došla u fazu kad sam zašutila.

Nisam vjerovala da će se to ikada desiti.

Od kako sam postala na ovom svijetu jezik je bio i ostao moje najjače oružje. Znala sam reći da mi mogu ( neko) slomiti sve, ali jezik ne.

A sad sam dobrovoljno zaćutala.

Imala sam ja i ranije faza kad sam ćutala, ali silom prilika zbog gubitka glasa. U tim ranijim fazama ja sam željela da pričam, ali niko me nije čuo. Sredstvo komunikacije bili su mi oni žuti stikeri i olovka koje sam nosila u ruci i na njih pisala ono što sam željela reći. Ipak, ovo je drugačije. Sad ne želim da pričam. Kako mi se ovo desilo? Prvo sam prije skoro tri mjeseca poželjela da ćutim o privatnim stvarima, a onda nakon toga i o onim javnim. Nekako mi se baš ogadilo pričanje kad sam vidjela ko sve priča i misli da pametno priča. Još gore je što je tim pričaocima ustupljen javni prostor pa nas, htjeli mi ili ne, gnjave i maltretiraju , govorom punim mržnje, frustracija i čega sve ne, uglavnom negativnog.

Dobra stvar je ćutanje. To što ne pričaš ne znači da slušaš druge. To što ne pričaš, ustvari, znači da ne podstičeš one koje ne želiš slušati da pričaju. Čovjek postaje mirniji. Bolje spava, bolje jede, bolje radi…Ipak ne mogu da se ne zapitam: može li se tako i dokle? Je li ovo moj lični trenutak iz one rečenice koju pripisuju I. Andriću, a gotovo svi andrićolozi tvrde da on to nikad nije rekao, ono o vremenima kad pametni zaćute?

Ok, nisam baš toliko ohola i umišljena.

Evo, poželjela sam pisati nakon toliko vremena. To je, valjda, znak da ću uskoro poželjeti i da pričam. Ili možda nije…