Neki ćuteći postanu mislioci. Mudraci. Neki opet od ćutanja postanu čudaci.
Bojim se da nemam predispozicije za ovo prvo.
Za drugo je dovoljno da se ljudi zavuku sami sa sobom u svoj um i tamo na miru i bez uticaja drugih i drugačijih, konstruišu moguće i nemoguće. Obično je to „niđe veze“, al hajde…i to se dešava i ne baš rijetko. Kad insan pukne onda okolina shvati da se s ljudima mora i treba komunicirati. Pa makar sa psihologom.
O ćutanju ima mnogo lijepih izreka. O tome da je zlatna svaka (riječ) koja iza zuba ostane i ja sam mislila da je neprikosnovena u regulisanju slobode govora iliti lupetanja. To što neko želi i hoće nešto reći ne znači da drugi žele slušati ili ako već moraju slušati ne znači da im možeš zabraniti da se u sebi krste ili izgovaraju subhanallah.
Treba znati ćutati. Ili oćutati. Ni to ne zna niti može svako. To je i nauka i umjetnost. Ćutati ili oćutati da ne proizvedeš loše posljedice. Ćutati ili oćutati da ne uvrijediš. Ćutati ili oćutati da sačuvaš tajnu. Ćutati ili oćutati da bi neko prvi nešto rekao i tako te poštedio blamaže. Jer, zna se i to desiti. Meni barem. Poželim nešto reći, ali me neko pretekne , a meni se od njegovih ili njenih riječi otvori umno polje i shvatim da bi doživjela ili sramotu ili žešću blamažu da sam bila stotinku brža. Možda to nekome nije ni važno. Nekome jest. Meni jest.
Jer, izgovoreno je izgovoreno. Pušteno s lanca. Čak i kad uhvatiš kraj tog lanca vidiš da je on prekinut i da se onaj prvi dio na kojem je bila vezana riječ izgubio. Tebi ostaje samo da smotaš taj lanac kao neželjenu posljedicu i baciš u kraj. Garaže ili uma. A on te stalno, kad god zaviriš u jednu od te dvije prostorije, podsjeti da je njegov prvi kraj tamo negdje vani i da nikada više neće biti cjelovit i neiskorišten.