Jaz između dijaspore i domaćih prijeti da preraste u otvorenu netrpeljivost. Svake godine u ovo vrijeme dijaspora postane glavna tema. A nekako mi se čini da su ove godine svi ovdašnji navalili na njih više nego ranijih godina pa ili im se podsmijevaju ili ih se gnušaju ili ih preziru… Ili je toga ove godine više po internetu nego ranije. Ipak, i dijaspora je otvorila srce pa priča svoje muke sa domaćima. Prvenstveno rodbinom i familijom.

Nemam namjeru biti ničiji zastupnik niti advokat, ali osjećam da bih trebala reći i napisati riječ-dvije u njihovu odbranu. Mislim, dijaspore.

Na Al jazeeri pročitah članak o tome kako balkanske dijaspore u bivše domovine šalju milijarde deviza godišnje. I to samo legalnim tokovima. Onim iz ruke u ruku pretpostavlja se da prođe puno više. Meni ništa od toga ne dolazi niti znam za to. I zato mislim da imam objektivnu tačku gledišta što se tiče odnosa domaći vs dijaspora. Imam članove porodice i užu rodbinu u Njemačkoj, Italiji, Belgiji…Ma koliko nekom izgledalo da žive dobro, pažljivom oku neće promaći da svi oni ipak rade samo za plaću. Tako ocjenjujem da oni žive ugodno, ali ipak skromno. Barem većina. Imaju socijalnu sigurnost i to je ono što ih uglavnom stavlja na veću rang listu u odnosu na domaće . Smatram se sretnom i hvala Allahu zadovoljna sam što ih, kad dođu, mogu ugostiti o vlastitom trošku, što me pozivaju da ih posjetim tamo gdje žive jer znaju da ne očekujem da se zadužuju da bi mene ugostili. Dovoljno je da se družimo i da smo zajedno. Ipak, ovi što al jazeera piše o njima iz sveg glasa kukaju kako ih u domovini oguliše, kako rodbina, prijatelji i komšije od njih očekuju da im riješe sve finansijske probleme, a za uzvrat im se smiju iza leđa. Ovo me podsjeti na onaj dio iz neke monodrame Josipa Pejakovića o liku koji je na Čaršiji bunario Švabu. Izvuče mu novčanik pa ga vrati u džep.A Švabo ništa. On opet ponovi isto. Opet Švabo ništa. Čini mi se da je još jednom sve ponovio, a kad je ponovo reakcija izostala lik kaže: „ma sad ću ti ga zainat uzeti majku ti debel*uzu!“

E tako cijenjena dijasporo. Što se mene tiče neka vam se i smiju. I zaslužili ste. Ako znate da vam se smiju i da vas iskorištavaju što lijepo ne pošaljete sve u rodno mjesto pa po cijenu da vas još jače ogovaraju i još jače preziru. Barem će izostati finansijski gubitak. Uostalom, ako tako dijelite novac i ne znate stati trebali ste javno objaviti adresu pa da vas i drugi posjete. Znate, to je nama ostalo iz rata: skupljali smo se tamo gdje se dijeli humanitarna pomoć. A i tada smo govorili da nam šalju otrovno brašno, limenke s keksom iz vremena invazije na Zaljev svinja, konzerve pune ko zna čega…sve znali, a opet jeli.

Moram li ponovoti da, kad vam već rodbuina i prijatelji nemaju razumijevanja, onda vi trebate reći da potajno pijete sodu jer znate šta vas čeka kad se tamo vratite. Zašto ne želite, zašto se sramite priznati šta i kako radite, čime se bavite…Nećete da pričate koliko izdvajate za stanarinu jer rijetki su stambeno pitanje riješili kupovinom kuće ili stana, koliko izdvajate za hranu, prevoz, jer tamo nema ni plaćenog prevoza ni toplog obroka. Postoji samo satnica. Glumite nešto što niste i to debelo plaćate. Plaćajte kad nemate hrabrosti reći da tamo negdje čistite toalete ili perete suđe. Ili radite u tvornici. Ili vozite kamion. Nema razloga da se stidite. Važno je da je obraz bijel i čist. Pa čak da radite i na burzi ipak je to vaš novac i vi ste ga zaradili. Jest da ste i vi podijeljeni na klase. Oni među vama koji dobro zarađuju i dobro žive i ne trzaju se pretjerano za ovdašnjom rodbinom. Ko bi im zamjerio? Možda jedino ta rodbina. I je li to vama žao srušiti iluzije vaše rodbine o vašem životu tamo negdje? Pa ako srušite vi njima i oni će vama. I vaša iluzija o rodbini koja bi krv za vas dala nakon toga bit će srušena.

Ja sam odgojena tako da znam cijeniti rad, da poštujem i svoj i tuđi posao i svoj i tuđi novac. Jasno mi je da , ako čovjek ne zglajza u neke mutne vode, nigdje nema love za zgrnuti. Mora se zapeti i raditi. Imala sam familije među gastarbajterima. Kasnije su evoluirali u dijasporu i počeli se aktivnije uključivati u zajednicu u kojoj žive. Imam rodbine koja je osamdesetih iskusila rad u Njemačkoj. I nikad ih više niko, pa ni rat nije mogao tamo natjerati. Imam rođaka koji je za tri godine u Njemačkoj imao i nosio samo jedne farmerice i jednu pidžamu. Ali zato je izderao nekoliko radnih odijela. Bilo je vremena da je radio po tri posla. I ko ima srca i duše od njega očekivati da mu onako iz čista mira da novac? I kakvi to ljudi uopće očekuju da im neko nešto da onako iz čista hira? Da ih vodi na more, plaća nekakva hodanja, izlete, koncerte…? Ne znam i nije mi jasno. Isto kao što mi nije jasno da neko nekome iz čista mira daje novac. Znam samo da kad dijaspori pukne film i pukne tikva sa domaćima biće košpica na sve strane.