Urušavanje svih dostignuća se nastavlja. Jest da su se ta dostignuća nekad zvala socijalistička, ali ta omražena riječ im ne bi trebala umanjiti vrijednost. Država koja je prednjačila u građenju i poštivanju radničkih prava do 91-92 polahko se vraća robovlasničkom sistemu. Mora biti jasno da je u njenom putu unazad nije okrenuo novi Prijedlog zakona o radu tek upućenog u parlamentarnu proceduru. Njen povratak je započeo ranih devedesetih kada je kao da je kužno počelo odbacivanje svega što je bilo prije rata. Ne samo ideologije koja je bila takva kakva je bila nego i svega što je vrijedilo. I materijalnog i nematerijalnog.  Nažalost, to neselektivno gaženje i rušenje svega fantastično je pogodovalo skorojevićima i tajkunima. Pogodite ko je najžešće pogođen takvim odnosom prema još uvijek važećim zakonima i standardima?
Da se razumijemo: ja pamtim odlično 80-te i nisam zasigurno jugonostalgičar. Smatram sebe racionalnom osobom i to je jedini razlog zašto mi se ni tih devedesetih nije dopalo to galopirajuće obezvređivanje svih dostignuća.
Krajem devedesetih radila sam u preduzeću u stopostotnom vlasništvu države. Znam i pamtim sve tegobe rada u novom okruženju. Maloumni političari u službi i vlasništvu tajkuna radili su na uništavanju onog što su trebali štititi. Kampanja o novom dobu i novom svjetskom poretku koji ne priznaje radnička prava i ništa i nikog osim svemogućeg i sveznajućeg tajkuna bila je žestoka i provodila se svuda i u svakom momentu. Radnici su iz našeg preduzeća odlazili u konkurentsku privatnu firmu za 100 km veću plaću i pristajali da rade i bez zdravstvenog i penzionog osiguranja. Prihvatili su da je to novo kapitalističko doba u kojem je samo novac bitan. Nikad u kraćem roku nije veći broj ljudi indoktriniran. Čak je i komunistima trebalo nekoliko desetljeća da postignu onakav stepen poslušnosti. Ispostavilo se da su za naše new biznismene komunisti mala maca.
Keš, keš, keš…i samo keš.
Da, svi mi zbog toga i idemo na posao. Ipak…
Indoktrinacija se nastavila i narednih godina, a onda je potvrđena i zakonima iz oblasti radnog prava. Mlaka i sporadična borba sindikata i kritika iz EU ponekad je znala uroditi plodom i popraviti loš položaj radničke klase. Ali i privatni sektor je uznapredovao. Nevjerojatno je da npr. Asocijacija poslodavaca FBiH razmatra Zakon o državnoj službi. Šta oni imaju s tim?  I to je prošlo kao da se nije ni desilo. A zašto su ga razmatrali? Ima taj zakon falinki, ali i štiti radnička prava. Znam, znam…u ovoj državi državni službenik nije baš na visokoj cijeni i nije branša koja se naročito poštuje. Asocijacija poslodavaca pokušava pokrenuti proces izmjene ovog zakona i ograničenje radničkih prava. Zašto? Zato što, iako ih ne vole ipak ostali radnici vole da se upoređuju sa državnim službenicima. Povlače paralele. I to je ono što ovim skorojevićima i tajkunima smeta. Treba i državnim službenicima umanjiti ono što im je zakon dao da se radnička klasa nema s kim upoređivati, a ne ne daj Bože i tražiti ista prava i za sebe. Neka budu zahvalni što uopće i rade.
Ima pomenuti zakon i prenapuhanih prava kao što su ona o prevozu, toplom obroku…
Ipak, sindikati iz realnog sektora umjesto da se bore za izjednačavanje sa državnim službenicima postizanjem njihovog nivoa, oni se bore za vraćanje unazad tih istih državnih službenika.

Što se tiče provođenja u praksi novog zakona ukoliko bude usvojen i njegovih štetnih posljedica po radnike, radnici se ne trebaju plašiti: jer to je samo legalizacija postojećeg stanja. Ni sadašnji zakon se ne poštuje odnosno u praksi izgleda upravo ovako kao sadašnji prijedlog. Imaju li ti sindikati podatke ko i koje firme su kršile sadašnji zakon po pitanju npr.  godišnjeg odmora? Naravno da nemaju. Moji prijatelji stvarno koriste sedam dana godišnjeg iako im na ugovoru uredno piše da imaju pravo na 18 radnih dana.
I šta sad? Ništa.

Zaključak je da se sindikati prvo trebaju naučiti osnovama sindikalne borbe i biti zaista sindikati. Jer da su bili sindikati i radili ono što im zakon dozvoljava radi  zaštite svojih prava do ovog ne bi ni došlo.