Dvije sedmogodišnje djevojčice se igraju “Idemo na Zapad”. Riječ je o igri novijeg datuma natanka. I ja sam je prvi put gledala..

Pokupile su omiljene igračke, opremile se kompasom, flašicom vode, maminom tašnom koja im služi kao kofer , sunčanim naočalama i naravno kišobranom i objavile da “idu na zapad”.

Čak i vječiti optimista u meni se zamislio i zabrinuo. Dal se to one pripremaju blagovremeno jer osjećaju gdje im je perspektiva i da se ništa neće promijeniti ni kad budu imale osamnaest ili dvadeset godina?

Jedino svijetlo je što uz onaj silni prtljag nisu zaboravile zastavicu Bosne i Hercegovine i zmaja. Znate onog što kad ga uključite pjeva ” ..igraj Bosno ne daj se, igraj svi smo uz tebe…”.

Zbunjena  sam.

Ostavila sam komentare otvorene i “raspištoljila” niz Hercegovinu. Dođem maloprije tj. nešto malo prije 23,00 i sjednem za komp da vidim šta su moji omiljeni blogeri danas radili kad imam šta i vidjeti! Baš kao da sam kuću ostavila otključanu pa sad došla, ušla i ništa mi nije jasno.

Inače sam od onih koji doista nisu imali ružno iskustvo ni sa komentatorima ni sa inboxom. Što bi se reklo: nisam bila izložena cyber nasilju.

Ono što želim reći jest da je za mene znak žestokih unutarnjih frustracija sakriti se iza nicka i s narodom po internetu svađat i taj isti narod vrijeđati. Ja ni poslovno ni privatno ,predstavljena imenom i prezimenom, nemam problema sa verbalnim obračunima. Ne provociram ih, ali ni ne ostajem dužna. Ovdje, ako mi neko i nečije pisanje odgovara onda i čitam i komentarišem, ako mi ne odgovara pravim se da nisam ni pročitala.

Cijenjeni blogeri ugodno pisanje i druženje vam želim . Vrijeme je suviše dragocjeno da bismo ga bacali na nešto od čega, ne samo da nemamo koristi, nego nam i ne pričinjava zadovoljstvo.