Ulagivanje ili ulizivanje ili uvlačenje je posebna i vrlo popularna disciplina koja osim treninga zahtijeva i urođenu talentiranost. Šta više, talenat je mnogo važniji od drila. I genetika ima važnu ulogu. Dobar nasljedni kod garantira veći uspjeh u ovoj disciplini.

Neki ljudi se odlično snalaze u svim vodama: i slatkim i slanim, i uzburkanim i mirnim, i plitkim i dubokim, i bistrim i mutnim…Uvijek plivaju. Uvijek su na površini. Ali, takvih nema baš puno. Istinskih plivača je malo. Ostali su loši imitatori.

Za prave plivače karakteristično je da uvijek odaju utisak iskrene osobe. Spontani su, otvoreni…ali kroz tu spontanost i otvorenost provuku ijednu malu, gotovo neprimjetnu notu laskanja. Takva osoba će vam mjesec dana pokucati na vrata “samo da vidi kako ste”. Pozvaće vas na kafu. Učiniti sitnu uslugu, a da niste ni tražili. Nametnut će se…

Zaboravih napomenuti: sve pod uslovom da ste ili bi mu mogli postati pretpostavljeni, da se negdje „pitate“ili bi se mogli „pitati“ u dogledno vrijeme. Ukratko da će mu poznanstvo sa vama donijeti određenu korist u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Jeste li imali bliski susret sa takvom osobom? Oči u oči?

Ja jesam.

Imam jednog kolegu kojeg neke druge kolege umjesto pozdrava pitaju “treba li ti vazelin?“

Takav je. Ne zna komunicirat bez da se ne „uvlači“.Makar malo. Malkice… Izvuče on često i dobru korist iz tog svog uvlačenja u znate već gdje. Ipak, fascinantno je koliko je on najboljih prijatelja imao za ovih petnaest godina kako ga poznajem. I uvijek su mu najbolji prijatelji bili šefovi. Kad šef prestane biti šef oni ostaju nešto kao raja, poznanici koji ponekad popiju kafu. Pretpostavljam da tada šef progleda, ali kasno. Već se on zbog svog omiljenog službenika zamjerio mnogima. A ovaj moj kolega je već odavno imao u pričuvi novog najboljeg prijatelja, sadašnjeg šefa.A novi šef ga prihvati kao najodanijeg saradnika. Čovjek takav dojam ostavio. Onako, kad dublje razmisliš o ovoj situaciji, stvori se utisak da u stvari on postavlja i smjenjuje šefove iako nema nikakav mandat za to. Jest paradoksalno, ali njemu uvijek i uvijek uspijeva. Kao da „obenđija“ ili „omađija“ te nove prijatelje od kojih su svi neki uglednici. I nema koga on ne zna! I nema „prijateljstva“ iz kojeg nije profitirao.

Davno jednom drugi jedan pprijatelj mi je opisao karakter ovog plivača-uvlakača:

„ Čim osjeti da će se neko pitati više od ostalih on (plivač-uvlakač) mu se brže-bolje uvuče u g…cu i otud maše ( ovdje obavezno podići raširenu ruku i mahnuti kao pozdrav) i šepuri se kako je njemu dobro“.

Kad mu i jest dobro. Ili on misli da jest. Ili mi mislimo da jest, al ipak ne bismo bili on. Najvjerojatnije ovo posljednje. Barem što se mene tiče.