Ne znam kako koga, al mene odavno počela nervirati sveprisutna manija fotografiranja. Mislim da niko nema ni približnu predstavu o tome koliko ima ličnih fotografija. Možda ima i neko istraživanje o tome, mada sumnjam da bi se iko smio upustiti u to. Odmah bi bio napadnut zbog kršenja pravila privatnosti i sličnih gluposti.
Koliko li se svakog momenta, mislim svakog momenta ovih posljednjih nekoliko godina s pojavom pametnih telefona i drugih pametnih uređaja, napravi fotografija koje niko nikada neće pogledati? Kud god čovjek da krene naleti na nekakve foto sesije, sebiće i sl. Ne mogu da vjerujem da neko zaista sve to i gleda iz prostog razloga što bi za pregled svih tih zabilježenih trenutaka i izraza lica trebala mala vječnost. Da ne govorim o tome kako sve događaje, pa čak i naših najbližih gledamo preko posrednika: objektiva. Dijete razmotava rođendanski poklon, a mama slika ili snima. Ruke zauzete pa dijete niti može zagrliti niti učestvovati u njegovom oduševljenju. Nevjerojatno je da se čak i povrede lakše ili teže foto dokumentiraju. Čak i tužne situacije zahtijevaju stalnu pripravnost. Mora se uslikati suza u oku ili snužden izraz lica. O bizarnim situacijama i bjesomučnom fotografiranju istih da i ne govorim. Takvih je najviše. Mnogi to podijele na netu. Ipak, najviše ih, po mom mišljenju ostane zaboravljeno i zakopano u memoriji uređaja, a da ih niko nikada nije pogledao. Ne mogu, a da ne zamislim kakav bih problem organizacione prirode imala, konkretno ja koja inače nisam u kategoriji naročito efikasnih fotografa, kad bih materijalizovala sve one fotografije koje sam snimila. Gdje bih smjestila sve te albume? A tek par mojih poznanika koji u mobitelima imaju preko hiljadu i tri stotine fotki. (!?)
Pitam se da li je uopće ekološki prihvatljivo postojanje tolikog broja fotki pa čak i u digitalnoj formi? Gdje ide, gdje se skladišti taj virtualni materijal? Jesmo li sigurni da je skroz bezopasan? Dobro de, sad zvučim kao jedan od onih ćaknutih naučnika ili kvazi naučnika što u svemu vide opasnost i kojekakve teorije. Al ipak se pitam…
Juče sam bila na rođendanskoj zabavi. Kćerkica mojih prijatelja napunila je dvije godine. Kad je mama donijela tortu svi su se pretvorili u fotoreportere i to bez granica. Neki čak i sa dva mobitela snimaju, slikaju, bljeskaju…To im valjda neki izraz oduševljenja, šta li? Isto to su radili i za prvi rođendan. Razmišljala sam da ih , onako iz zafrkancije, ali s ozbiljnim izrazom lica pitam za prošlogodišnje fotografije. Sigurna sam da ih od momenta kad su snimljene većina nije ni pogledala. Vjerojatno bi rekli da su mijenjali telefon ili karticu ili bilo šta drugo što je moglo premjestiti ili uništiti fotke. Al hajde neka ih. Inače, dragi su to ljudi, al brate pretjeruju. Gledaj, uživaj i zapamti, pa nije to nikakvo mudro slovo. Kako su ljudi živjeli do prije, recimo, dvadeset godina? Zar i sretne događaje svojih najbližih, a kojima smo čak i prisustvovali, da gledamo i pamtimo s fotografija jer smo bili zauzeti namještanjem rezolucije, ugla i traženja savršenih poza, pa smo propustili stvarno učešće u tim trenucima?
Šta da izgubiš uređaj ili iz nekog razloga ostaneš bez jednog od naloga na netu pa nemaš pristup fotografijama? Da li bi mogao reproducirat događaj u svojoj glavi? Teško. Bio si, al kao da nisi…
I čemu ta opsjednutost bilježenjem svega i svačega? Možda podsvjesna želja da se zaustavi vrijeme, zaustavi trenutak, pohrani u ovom obliku, nek se nađe, jer…Jer nemamo povjerenja u svoj mozak.
Al nismo mi krivi. Tako su nas učili i naučili.