Danas sam odlučila da, počev od moje sljedeće posjete Gradskoj biblioteci i nakon preporuke mog cijenjenog prijatelja bibliotekara, svaku preporučenu knjigu otvorim i ako je pisana fontom manjim od dvanaestice istu ne uzmem.
Smorila me njegova posljednja preporuka Zov kukavice. Knjiga je napisana na 504 stranice vjerojatno osmicom. Mislim zaista da je imala 1500 stranica dvanaestkom da bih je ko od šale i brže pročitala nego sam ovu. Najgore je što sam se nakon prvih nekoliko stranica navukla i nisam mogla prestati. A sitno da Bog sačuva. Trebalo bi zabraniti štampati knjige ovako sitnim slovima. Knjiga treba da odmori, razonodi, poduči, a u mom slučaju sve je palo, pa čak i vrhunski obrađena priča u drugi plan jer samo znam da sam se namučila škiljeći. Ok, trebaju mi naočale sa većom dioptrijom, ali ne baš tolikom da mi učine ugodnim čitanje ovog sipora. Čini se da ću zbog ovih problema napraviti krug u čitanju i vratiti se tamo odakle sam počela: na slikovnice.