( ovo mi je bio traumatičan period i moram o njemu pisati makar niko ne čitao)

Koliko puta sam pročitala ili čula o nečijem udobnom i mirnom životu, a onda paf: nešto se desi i sve se promijeni. Život više nije udoban, a još manje je miran. Vjerujem da svi ili smo iskusili to ili imamo nekog bliskog ko kroz to prolazi. Situacije i tegobe mogu biti razne: zdravstvene, finansijske, poslovne, obiteljske…Često su međusobno povezane  i nerijetko nastupaju zajedno. Kako zalazimo u godine te „neke situacije“ sve su izglednije.

I ja sam ta osoba čiji se udobni i mirni život prije nekih dvije godine okrenuo za cijelih 180 stepeni. Ranije, u periodu udobnosti, znala sam savjetovati prijatelje da se strpe jer od svake nevolje ima veća nevolja, da ne kukaju jer od kukanja nema ništa.

Kad sam zapala u njihovu situaciju nisam sebe znala savjetovati.

A ni njihovi mi savjeti nisu bili od koristi.

Imala sam svekrvu. Zbog dvije porodične tragedije osim mog muža nije imala nikog da se o njoj brine, a mi nismo imali nikog s kim bi podijelili obaveze. Sjećam se da sam od prije desetak godina strahovala od trenutka kad neće moći ustati iz postelje i molila Boga da i nju i mene sačuva tog iskušenja. Bojala sam se sebe. Bojala sam se da neću dorasti situaciji. Da ću zgriješiti. Da će mi moja slabost, ukoliko me potpuno savlada, rasturiti i porodicu i život. Onda jednog dana dok sam joj pomagala da ode do kupatila, pala je na mene. Bila je nešto malo teža od mene i nisam se mogla pomaknuti. Srećom muž je bio u blizini i sve se tog momenta dobro završilo, ali u meni se oglasilo zvono za paniku. Šta i kako dalje?

Bilo mi je potrebno nekih dva sata da shvatim da je ovo početak  „situacije“ i da se moram prešaltati. Ono što nisam znala jest da je to tek početak prešaltavanja.

Narednih dana su posao i druge porodične obaveze pale na drugo ili čak treće mjesto i ustupile prvo mjesto odjednom nepokretnom pacijentu

Kad pomislite na takvog bolesnika kojem je svakodnevno potrebna liječnička pažnja, uglavnom prva asocijacija su bolnice, klinike, starački domovi…Smjesti ga tamo, obiđi jednom sedmično i to je to. Jer, nema se vremena, a ni uslova za drugačije. Toliko od mene/nas i mirna savjest. I ende.

Onda dođe vrijeme da trebate odlučiti o nekom vašem. Čak iako s tim „nekom vašem“ i niste u krvnoj vezi, ali ga poznajete godinama.Bezbroj ručaka, kafa, bezbroj raznih situacija i sad morate odlučiti kako će dalje ići vaš život.

Jer ta druga osoba ni o čemu ne može više odlučivati.

Dolaze  doktori. Smjenjuju se ekipe hitne pomoći i porodične medicine. I na kraju svakog pregleda rečenica:“Ako želite da je smjestite u bolnicu evo vam uputnica. Samo da znate to joj neće pomoći. Ovdje ima bolje uslove…“

Da, neko će reći, kao što su i meni govorili da se opustim i ne trošim se jer to mi je tek svekrva i to svekrva u godinama. Ipak, nisam se mogla pretvarati da me se cijela teška situacija ne tiče. Ne. Imala sam muža i željela ga imati i dalje. Cijeli zajednički život bili smo podrška jedno drugom. Imala sam djecu i nisam im željela biti primjer osobe koja je digla sidro čim se morala žrtvovati. Na posljetku tu je i ona, svekrva. Bila je nana mojoj djeci, ako ništa drugo.

I na kraju, najvažnije, imala sam savjest.

Tad sam je nazvala je**nom.

Zašto, k vragu, da je ja imam kad mnogi bez nje funkcioniraju? I uopće im nije loše.

E, upravo ovom posljednjem ima da zahvalim što sam cijeli život morala reorganizirati. I što mi je na kraju, kad je sve završilo, trebalo više od tri mjeseca da se počnem vraćati na stari kolosijek.