Vrijeme prolazi. Prilično je smiješno i izgovoriti ovu frazu, a još smješnije ako je onaj ko ju je izgovorio pri tom mislio kako  izgovara neku veliku mudrost. Vrijeme je oduvijek prolazilo. Zašto ne bi i sada u ovom koje zovemo naše vrijeme? Uostalom kakav bi to poredak bio da se ne kotrlja. A to što se nama, kad prebacimo onu neku deseticu, čini da brže prolazi nego prije nekoliko godina to je do nas. Subjektivan osjećaj. Ubjeđuju me da nije. Kažu da svima vrijeme brže prolazi sada  nego npr. prije desetak godina, a da ne govorimo kako je vrijeme imalo laganiji tempo i kretalo se manjom brzinom prije rata. Tvrde da sad i djeci vrijeme brzo prolazi. Možda. A možda je to zato što djeca nemaju vremena biti djeca nego su zaokupljena ispunjavanjem ambicija svojih roditelja i onog što se zove društvo. Postalo je nedopustivo da djeca tokom raspusta budu djeca i budu na raspustu. Moraju imati neke sadržaje. Jer to zahtijeva sadašnji trend. Ako želiš biti spreman i konkurentan na tržištu rada za deset-dvadeset godina moraš ulagati u sebe. Možda i mora. Možda ja jedina mislim da osim rada, reda i discipline čovjek mora ili barem treba imati i neku uspomenu koja se ne tiče niti škole, niti treninga, niti neke druge obuke. Možda da se djeca provesele i onih dana između dva rođendana ne bi se toliko pažnje posvećivalo baš tom danu? Ja, inače , od sedme godine nisam taj dan ni primjećivala. Isti kao i drugi. A i šta ću ga ja sama obilježavati kad je svačiji. Svih školaraca. Ipak, ponekad, ali samo ponekad kupila bih bonbone i počastila drugove. Kasnije sam ih častila sokom i kafom.Tek da dokažem da nisam škrta. A onda sam i to prestala.

Do pojave facebooka samo su najbliži nazivali ili slali poruke. Hvala im, ali i da nisu ne bih se naljutila. Nije da se ja bojim godina. Uostalom rođendane sam željno iščekivala do neke osamnaeste, devetnaeste godine jer je to bila neka minimalna granica koju moram preći da bih zakoračila u svijet odraslih. Naglašavam, nije mene privlačio svijet odraslih na način da radim šta rade oni. Mene je privlačila samostalnost koju taj svijet donosi. Kasnije sam shvatila da sam samostalna postala mnogo ranije i da nisam imala razloga toliko željeti taj zakonski minimum.

Sad ne žudim ni za samostalnošću ni za čestitkama. Sad, kad sebi čestitam rođendan, to radim da bih bila svjesna gdje sam i šta sam. Da slučajno ne podjetinjim i ne počnem se ponašati kao one čvakaste žene, majke, supruge koje u tim godinama shvate da su nešto ( što samo one znaju šta) propustile i da treba nadoknaditi. Ili one što u jednom periodu  zaključe da su obavile svoje i da mogu u hladovinu i čekati. Šta? Ne usuđujem se reći.Ja bih voljela naći i upraviti sredinom: biti svjesna godina , a istovremeno znati iskoristiti ono što sam sakupila putujući kroz njih. Biti svjesna na način da još nije sve gotovo i da mogu još sanjati i snove ostvarivati. Realno od onih djevojačkih i studentskih ostala su mi dva. Prvi je da napišem i objavim knjigu. Drugi je da posjetim Saharu i proputujem je na devi. Kako je krenulo izgleda da za prvi imam vremena. Za drugi je malo vjerojatno da će se ostvariti. Imam ja i jedan nijjet, ali to je nijjet i njega nikom ne pominjem. Nadam se da će se usput još nešto, neki san, neki cilj roditi, nešto što nije svakodnevno, a ipak je vrijedno. Ostalo neka se kotrlja. Od godine do godine. Od uspomene do uspomene.

Sretan meni moj rođendan 

Ja nisam niti bježala niti me je ko protjerao. Bila sam na svom u svom sve ratne godine. Ne uzdajući se u humanitarnu svakodnevno se sa ostalim članovima porodice borila za hranu, ogrjev,  prepravljala stare iznošene stvari i one koje sam davno prerasla i pravila nove vlastite kreacije. Sad kad se sjetim dođe mi da se smijem. Samo ne znam je li od tuge ili od muke ili zato što sam bila presmiješna u onoj prekrojenoj odjeći? Tješi me to što ni ostali nisu izgledali bolje.

U jednom periodu u stambenom prostoru od nekih 80 m2 bilo nas je 25. Ljudi moji, ko je doživio shvatit će o čemu pričam. Prije nego što nastavim moram reći da je teško i onom ko je izbjegao, al i onom ko je primio izbjegle. To nije dan-dva pa strpit ćemo se svi i onda svako svojim putem. Došli su na neodređeno vrijeme i primili smo ih na neodređeno vrijeme. A svako pojedinačno, i mi i oni, ima svoj vlastiti model ponašanja, govora, navika…Nakon nekog vremena od nedostatka prostora, hrane, mira svako svakome smeta. Govorim iskreno.

Dakle da svako izgovori po jednu riječ to je 25 riječi, a u najboljem slučaju 5 rečenica. Da svako pojede samo po zalogaj dnevno to je tanjir hrane koje nema.

U momentima kad su svačiji živci k᾿o struna napeti treba ostati miran na očito širenje dezinformacija i panike. Kako? Jasno je meni da niko to ne radi po zadatku već zbog vlastitog straha i nemoći, ali čini štetu svima. I kako osobi starijoj od mene 30-40 godina reći da šuti i ne priča neprovjerene priče?

Kako ljudima kojima je sve izgorjelo i koji imaju zarobljene članove porodice reći i objasniti da dolazi zima i da se za zimu moraju spremiti osnovne potrepštine: minimalne zalihe hrane i ogrjeva? Njima nije ni do čega, a mi koji smo tu bili jasno znamo da će svega biti nedovoljno jer nas je previše. Jasno nam je da se poslije nećemo igrati cvrčka i mrava. Dijelit ćemo sve kao i do sada. A njih strah parališe u tolikoj mjeri da uopće ne misle ni dan unaprijed, a ne mjesec dana za koje svakako ne znaju da li će tu provesti.

Bilo je tu svega i svašta. Ipak nadam se da nikad nikoga nismo povrijedili. S mnogima smo ostali u izuzetno bliskim prijateljskim odnosima i to je ono što me tješi i umanjuje moj strah da sam možda zgriješila.

Iako je od 95-e stalno neko negdje bježao i stalno neko nekog protjerivao čini se da je sad najgore

Istovremeno nacizam i fašizam bujaju k᾿o korov poslije kiše. Nit se ko srami nit boji što javno izgovara i poziva na zaustavljanje izbjeglica i vraćanje tamo odakle su došli: u rat.

Ne znam kakav je bio odnos tih zemalja prema našim izbjeglim i prognanim od 92 – 95-e. Jesu li i njih smatrali konkurencijom pri zapošljavanju, prljavim ološom koji prlja arijevsku zemlju ( tamo su antiizbjeglički protesti najglasniji i najagresivniji), islamskom prijetnjom ( u slučaju muslimanskih izbjeglica)? Ne znam. Ja sam, kao i većina građana Bosne i Hercegovine,  bila u informativnoj blokadi od 92-e do 95-e i ne znam ništa o tome. Iskreno i sada osjećam posljedice te blokade. Vjerujem da ih i drugi osjećaju. Da se vratim izbjeglicama:  imala sam priliku vidjeti neke slike iz tog perioda, neke izbjegličke kampove i jasno mi je da je bilo, ako ne isto, onda slično.

Poenta je da niko ne voli, možda je bolje reći boji se kad vidi da veliki broj ljudi bježi. To stvara apokaliptičnu sliku i niko nije imun na taj osječaj.Ljudi koji bježe, pa ma od koga ili čega bježali nose sa sobom miris i straha i opasnosti i borbe za opstanak. Ljudi se jednostavno boje da to ne pređe i na njih kao da je riječ o zarazi, i u tom strahu zaborave biti osjećajni i humani. A neki jednostavno nisu ni osjećajni ni humani. P.S. Naslov sam pozajmila iz neke ratne pjesme koja mi se ovih dana vrti u glavi.

Mrzim kad mi razum i emocije tj. onaj splet mišića kojeg popularno zovu SRCE ne idu ukorak.

Što ne idu u korak ni po muke, al da barem idu u istom smjeru pa makar srce kaskalo za razumom ili obratno, ali ne: ni u korak ni u istom smjeru. Svako vuče na svoju stranu. Ne zna čovjek kome popustiti? Kome prednost dati? Čini se da kako god odluči da će se, da prostite, za*ebati. Kako god.

Insanu ostaje samo da se nada i moli da će, šta god bude, upravo to biti najbolje za njega.

Ulagivanje ili ulizivanje ili uvlačenje je posebna i vrlo popularna disciplina koja osim treninga zahtijeva i urođenu talentiranost. Šta više, talenat je mnogo važniji od drila. I genetika ima važnu ulogu. Dobar nasljedni kod garantira veći uspjeh u ovoj disciplini.

Neki ljudi se odlično snalaze u svim vodama: i slatkim i slanim, i uzburkanim i mirnim, i plitkim i dubokim, i bistrim i mutnim…Uvijek plivaju. Uvijek su na površini. Ali, takvih nema baš puno. Istinskih plivača je malo. Ostali su loši imitatori.

Za prave plivače karakteristično je da uvijek odaju utisak iskrene osobe. Spontani su, otvoreni…ali kroz tu spontanost i otvorenost provuku ijednu malu, gotovo neprimjetnu notu laskanja. Takva osoba će vam mjesec dana pokucati na vrata “samo da vidi kako ste”. Pozvaće vas na kafu. Učiniti sitnu uslugu, a da niste ni tražili. Nametnut će se…

Zaboravih napomenuti: sve pod uslovom da ste ili bi mu mogli postati pretpostavljeni, da se negdje „pitate“ili bi se mogli „pitati“ u dogledno vrijeme. Ukratko da će mu poznanstvo sa vama donijeti određenu korist u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Jeste li imali bliski susret sa takvom osobom? Oči u oči?

Ja jesam.

Imam jednog kolegu kojeg neke druge kolege umjesto pozdrava pitaju “treba li ti vazelin?“

Takav je. Ne zna komunicirat bez da se ne „uvlači“.Makar malo. Malkice… Izvuče on često i dobru korist iz tog svog uvlačenja u znate već gdje. Ipak, fascinantno je koliko je on najboljih prijatelja imao za ovih petnaest godina kako ga poznajem. I uvijek su mu najbolji prijatelji bili šefovi. Kad šef prestane biti šef oni ostaju nešto kao raja, poznanici koji ponekad popiju kafu. Pretpostavljam da tada šef progleda, ali kasno. Već se on zbog svog omiljenog službenika zamjerio mnogima. A ovaj moj kolega je već odavno imao u pričuvi novog najboljeg prijatelja, sadašnjeg šefa.A novi šef ga prihvati kao najodanijeg saradnika. Čovjek takav dojam ostavio. Onako, kad dublje razmisliš o ovoj situaciji, stvori se utisak da u stvari on postavlja i smjenjuje šefove iako nema nikakav mandat za to. Jest paradoksalno, ali njemu uvijek i uvijek uspijeva. Kao da „obenđija“ ili „omađija“ te nove prijatelje od kojih su svi neki uglednici. I nema koga on ne zna! I nema „prijateljstva“ iz kojeg nije profitirao.

Davno jednom drugi jedan pprijatelj mi je opisao karakter ovog plivača-uvlakača:

„ Čim osjeti da će se neko pitati više od ostalih on (plivač-uvlakač) mu se brže-bolje uvuče u g…cu i otud maše ( ovdje obavezno podići raširenu ruku i mahnuti kao pozdrav) i šepuri se kako je njemu dobro“.

Kad mu i jest dobro. Ili on misli da jest. Ili mi mislimo da jest, al ipak ne bismo bili on. Najvjerojatnije ovo posljednje. Barem što se mene tiče.

Dvije sedmogodišnje djevojčice se igraju “Idemo na Zapad”. Riječ je o igri novijeg datuma natanka. I ja sam je prvi put gledala..

Pokupile su omiljene igračke, opremile se kompasom, flašicom vode, maminom tašnom koja im služi kao kofer , sunčanim naočalama i naravno kišobranom i objavile da “idu na zapad”.

Čak i vječiti optimista u meni se zamislio i zabrinuo. Dal se to one pripremaju blagovremeno jer osjećaju gdje im je perspektiva i da se ništa neće promijeniti ni kad budu imale osamnaest ili dvadeset godina?

Jedino svijetlo je što uz onaj silni prtljag nisu zaboravile zastavicu Bosne i Hercegovine i zmaja. Znate onog što kad ga uključite pjeva ” ..igraj Bosno ne daj se, igraj svi smo uz tebe…”.

Zbunjena  sam.

Ostavila sam komentare otvorene i “raspištoljila” niz Hercegovinu. Dođem maloprije tj. nešto malo prije 23,00 i sjednem za komp da vidim šta su moji omiljeni blogeri danas radili kad imam šta i vidjeti! Baš kao da sam kuću ostavila otključanu pa sad došla, ušla i ništa mi nije jasno.

Inače sam od onih koji doista nisu imali ružno iskustvo ni sa komentatorima ni sa inboxom. Što bi se reklo: nisam bila izložena cyber nasilju.

Ono što želim reći jest da je za mene znak žestokih unutarnjih frustracija sakriti se iza nicka i s narodom po internetu svađat i taj isti narod vrijeđati. Ja ni poslovno ni privatno ,predstavljena imenom i prezimenom, nemam problema sa verbalnim obračunima. Ne provociram ih, ali ni ne ostajem dužna. Ovdje, ako mi neko i nečije pisanje odgovara onda i čitam i komentarišem, ako mi ne odgovara pravim se da nisam ni pročitala.

Cijenjeni blogeri ugodno pisanje i druženje vam želim . Vrijeme je suviše dragocjeno da bismo ga bacali na nešto od čega, ne samo da nemamo koristi, nego nam i ne pričinjava zadovoljstvo.

Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini postoji intencija zaboravljanja narodnih umotvorina i kreacija, zaboravljanja i odbacivanja svega što ne obuhvata generaciju koja trenutno obitava na ovim prostorima.

Jer, logički, ako ti je blisko nešto što je retro i ti si retro. Znači nisi moderan i cool.

Ipak, ma koliko bježali od toga baš taj retro riječnik najbolje može oslikati i nas i neku situaciju. Uzgred, sviđa mi se riječ  “retro”.

Recimo riječ “kofrčiti se”.

Pa nema moderne riječi koja vjernije oslikava junaka bez pokrića. Ima ih sličnih, ali sve su one blijede zamjene. Mogu nagovijestiti  da se radi o tome tj. junaštvu bez pokrića, ali da bi približno dočarao šta želiš reći moraš upotrijebiti cijele rečenice. Eno onaj lik se već mjesecima kofrčio, kofrčio i na kraju ode k*o pokis*o.  Hajde ti to sad ovako slikovito modernim riječnikom izrazi u jednoj rečenici. Nema šanse.

Ubjeđuje me kolegica kako je lahko odbaciti cigarete. Kaže da je ovisnost izvikan problem.

Ona lično, kaže, može prestati konzumirati cigarete kad god hoće. Dosad je sto puta prestajala. Važna je volja.

Ne znam bil se smijala ili šta?

Najbolja psihoterapija je pogledati u kinu  film. I to crtani. I to “Minions”. Ili Malce ako se kome više sviđa. Kokice, i smijeh. Šta treba više? Jedino su mi one naočale bile prljave pa tri minute ništa nisam vidjela dok nisam skontala razlog. Nisam imala pri ruci vlažnu maramicu, al snašla sam se. I uživala.I došla u stan kao preporođena.

Poslije se ulogujem na facebook.  I to  nakon dugo vremena. I odmah mi u oči udari kćerka moje poznanice. Iizbacila slike s momkom, pa se grle, pa se ljube, pa smiju…Ispod izjave ljubavi: “<3 <3 <3 najdraža <3 <3 <3” , a ona uzvraća “Ljubimmmmm bebu svoju”. Uzgred beba ima oko 80 kg. A svaku sliku lajka mama i komentariše: “Lijepa moja djeca”, “Najljepši moji” , ” Ljubi mama lutke svoje” … Zasvrbiše me prsti i napisah: “halo ba, ženo, olabavi malo! Kako su se cure poudavale prije facebooka? I šta će one žene koje imaju kćerke, a nemaju profil na fejsu!? kako da promovišu kćerke? Cccc…”  Ipak odustanem. Ne treba mi neprijatelj. A za svaki slučaj da ne bih došla u iskušenje odlogujem se. Nisam ja ljubomorna na tuđu sreću, al zbilja mi želudac, a ni prsti ne bi mogli podnijeti još jednu mamu s tolikim izljevima ljubavi. Bogami kao da je prodaje. A kao da vidim tamo iza zatvorenih vrata vrište jedna na drugu kao i većina majki i kćerki.

Baš mame znaju nekad pretjerati. Bolje da sam još uvijek pod dojmom minionsa.