Ima li još neko da ga plaši Kina? Mene jest. Ponekad, ako imam vremena čitam o Kini. Ne daleku historiju koja je vrlo zanimljiva nego ovu noviju. Svakidašnjicu. Kineska svakidašnjica, odnosno ona čiji eho dopire i do nas, je stvarno puno paradoksa i to počev od korištenja  termina “komunistička država”. Po marksističkom učenju iz kojeg je nastala i kineska Komunistička partija kao utemeljitelj sadašnje Kine, komunizam nastupa kad država odumre.  znači kad ispari, ugasi se, nestane…, a u Kini je državni aparat jači od bilo kog drugog. Gdje je tu komunizam?

S druge strane ekonomska ekspanzija je dovela do neslućenog bogaćenja manjine na uštrb većine tj. radnika i seljaka. Još jedna glupost jer bi u komunizmu svi trebali davati prema mogućnostima, a dobivati prema potrebama. Ili njihovim radnicima malo treba ili bogataši malo daju? Uglavnom raslojavanje je očitije nego igdje u svijetu. Ko tu koga zeza i u pojam ubija?

Ovo super radničko roblje je posebna priča. Jednom sam čitala i slike gledala kako u unutrašnjosti Kine u nekom gradiću od miliončić – dva stanovnika roditelji, super-radničko roblje, na posao dovode i svoju djecu jer ih nemaju gdje ostaviti. U fabrici postoji mjesto gdje je metalni gelender ili jednostavno metalna cijev pričvršćena u zidu. Za tu cijev roditelji vežu lanac, a drugi kraj oko vrata, pojasa ili ruke svom djetetu. Na prvu izgleda toliko bešćutno da izgubite moć govora. Ipak kad čujete ili pročitate razlog ne možete tek onda progovoriti. Naime to rade da bi ih sačuvali od otmičara koji jednostavno haraju. Tako je jedan bezdušan čin vezivanja ustvari najveći izraz roditeljske brige i ljubavi. Teško je čovjeku povjerovati kad takvo što čuje da se to zaista i dešava. da postoji toliko nesigurno područje, zabačeno, u unutrašnjosti gdje se ljudi ne mogu osloniti niti jedni na druge niti na policiju niti na druge organe te komunističke tvorevine i da ljudi nemaju drugi način da zaštite djecu.

Plaši me i njihova restriktivna politika jednog djeteta. Prije dan ili dva svi mediji su pisali i pričali o ženi u 8. mjesecu trudnoće koja već ima jedno dijete i koju tjeraju da pobaci ili će joj muž ostati bez posla. Jezivo, al šta drugo očekivati od ljudi koji jedu pse i mačke.

Već godinama Kinezi su i naši sugrađani. Razmilili se od istoka do zapada i prodaju kinesku robu. Ko trgovački putnici.

E, sad sve ovo pobrojano u manjim dozama i pojedinačno kod mene ne bi izazivalo nikakav strah da Kina nije i vojna supersila. Tu već nema zafrkancije. Zamislite da jedna noga tog državnog aparata popusti i pusti s komunističkog lanca svu ili dio one armije radničkog roblja što za deset dolara prodaje mjesec dana svog teškog fizičkog rada. Zamislite armiju ogorčenih nesrećnika koji, zaslijepljeni željom za osvetom, ne razmišljaju dalje od toga i ne mare šta će biti ako ono silno oružje koje Kina ima i koje i dalje gomila ostane bez kontrole. Nemojte zamišljati da bi ih vojska smirila. Bilo je još država sa jakim vojskama, ali ta vojska nije toliko jaka kad se podijeli na dvoje, troje ili bezbroj skupina sa različitim ciljevima i različitim vođstvom. Zvuči apokaliptično, zar ne? Kad bolje razmislim svima nam je u interesu opstanak Kine ovakve ili onakve samo bez sukoba i bez tamo nekakvog Kineskog proljeća.

Slobodno mogu reći da ljudi, a naročito ja kao jedan od pripadnika te vrste, ne vole osobe koje jadikuju. Ne moraju čak ni puno ni često jadikovati. Dovoljno je i u miligramskim dozama pri svakom susretu pa da prijatelji, poznanici, kolege počnu osjećati želju i potrebu da što prije prekinu susret, ako ga već nisu mogli izbjeći. Sretala sam osobe koje uživaju da jadikuju. Baš kao što sam sretala i one koji uživaju da se hvališu. To su skoro patološki poremećaji koji ometaju zdravu komunikaciju s okruželjem.
I baš zbog toga što sam vidjela kako negativan efekat postižu, uvježbala sam se još od malih nogu da ne jadikujem. Realno nisam za tim imala ni potrebe. Al nemaju ni drugi neki koje poznajem pa ipak to rade. Ono što je meni jedan sasvim običan problem koji zahtijeva malo posvećenosti i malo energije za neke druge je nerješiv odnosno rješiv uz pomoć svih znanih i neznanih. Naglašavam da ovdje ne govorim o osobama koje će se požaliti s vremena na vrijeme na neku situaciju s kojom se ranije nisu susretali, a nakon toga voditi sasvim normalan razgovor. Govorim o onima koji se žale i na posao i na kuću i na roditelje i na muževe roditelje i na muža i na komšiluk i doktore i, i…ma na sve i svakoga. Ne mogu reći da me takve osobe nerviraju. Možda bi me i nervirale da imaju kad odnosno da im pružim priliku i dovoljno vremena. Ali ne. Presijecam to u korjenu nimalo osjećajno i nimalo uviđavno.
Čuvajući se da ne prekršim samonametnuto pravilo privatnosti otišla sam u drugu krajnost, skoro misterioznu, u kojoj ni moji najbliži ne vjeruju da ja uopće imam ikakvih problema niti da je meni teško. Ali zar su činjenice koje su svima jasne nedovoljne da oni pomisle da meni i mojima nije lahko? Zar ja moram jadikovati da bi shvatili da je došao trenutak u kom je neki red da ponude pomoć?
Već skoro godinu dana trudim se da se ne raspadnem. I niko se za tu godinu dana nije ponudio da pomogne. Meni finansijska potpora ne treba. Hvala Allahu situirana sam i solventna. Ali bilo mi je recimo potrebno da neko s vremena na vrijeme uskoči i pomogne na drugi način. Da me zamijeni na jednom mjestu da bih ja mogla nešto obaviti na drugom. Ali ne. Povrh svega vrlo bliska osoba me juče nazove i kritizira zašto nisam došla na roštilj, jer eto mogu svugdje stići osim kod nje. Bukvalno sam je od*ebala.

Nisam ja ljuta na njih. Nisam jer ću vjerojatno imati priliku da im to nabijem na nos kad dođu i zatraže uslugu kao što su radili i ranije. S druge strane pitam se da li možda griješim što očekujem od drugih da čitaju između redova? Da misle na mene, a da im to nisam tražila? Ne mogu biti pametna. Al, opet, o kakvoj mi bliskosti pričamo ako trebam crtati ama baš sve da bi neko shvatio? Ima li onda ta bliskost granice? Ako ima onda se valjda više ne zove bliskost već neki drugi odnos u kom ne treba puno da očekujem.

Danas sam odlučila da, počev od moje sljedeće posjete Gradskoj biblioteci i nakon preporuke mog cijenjenog prijatelja bibliotekara, svaku preporučenu knjigu otvorim i ako je pisana fontom manjim od dvanaestice istu ne uzmem.
Smorila me njegova posljednja preporuka Zov kukavice. Knjiga je napisana na 504 stranice vjerojatno osmicom. Mislim zaista da je imala 1500 stranica dvanaestkom da bih je ko od šale i brže pročitala nego sam ovu. Najgore je što sam se nakon prvih nekoliko stranica navukla i nisam mogla prestati. A sitno da Bog sačuva. Trebalo bi zabraniti štampati knjige ovako sitnim slovima. Knjiga treba da odmori, razonodi, poduči, a u mom slučaju sve je palo, pa čak i vrhunski obrađena priča u drugi plan jer samo znam da sam se namučila škiljeći. Ok, trebaju mi naočale sa većom dioptrijom, ali ne baš tolikom da mi učine ugodnim čitanje ovog sipora. Čini se da ću zbog ovih problema napraviti krug u čitanju i vratiti se tamo odakle sam počela: na slikovnice.

Često, ali ne prečesto odlazim u Mostar. To je kanton mog rođenja. To je grad kojeg sam, iako u njemu nisam živjela znala i uzduž i poprijeko. To je grad u kojem sam prvi put osjetila, možda je bolje reći namirisala, nadolazeću buru. I zaljubila se u taj miris.
Čak sam otišla u Mostar 1994 i prelazila preko one ljuljajuće konstrukcije iznad Neretve.
Zaista sam voljela i Neretvu i Mostar i Blagaj i Konjic i Čapljinu i cijelu Hercegovinu.
Ipak…
Uvijek mora postojati ono “ipak” kad govorimo o našoj državi.
Kao što rekoh u tom kantonu sam rođena. Često moram “ganjati” neku papirologiju. I to je ono zbog čega ne želim u Mostar, u Hercegovinu. Na svakom mjestu na kojem sam se morala obratiti naišla sam i nailazim na prepreke. Službenici kao da jedva čekaju da im posao tj. papir ispadne iz ruke. I ne čitajući naprave problem.
U Mostaru ništa, ama baš ništa ne mogu završiti. Kao da mi se svete što ne dijelim njihovu sudbinu i što nisam ostala tu da me drže za taoca oni iz njihovih je*enih gradskih vlasti pa bili iz SDA ili HDZ-a. U svom ganjanju papira koji su meni potrebni, a nikome drugome niti štete niti koriste nisam naišla na situaciju da osjetim, ono zaista osjetim da se trebam nekome zahvaliti.
Pokušajte samo iz ZK ureda u Mostaru zatražiti izvadak. Uredno platite taksu i očekujete da ćete dobiti isti onakav kakav izdaju u Sarajevu. Hoćete, kako da ne? Dobijete nešto što odražava stanje kako je bilo sedamdesetih i to ranih sedamdesetih. Kao da avio- snimanja nikad nije ni bilo. Da bar koriste stare Austrougarske knjige bolje bi bilo. Onda tražite u Gradskoj upravi prijepis građevinske dozvole. I tu uredno platite taksu i dobijete odgovor da nemaju ništa. Nakon toga probajte u Arhivi grada Mostara. Bez takse ni zahtjev nećete predati, a onda će vam odgovoriti da nemaju podataka za općinu Čapljinu. Kad ponovo napišete da vam treba za grad Mostar, a ne Čapljinu onda odgovore istim aktom samo umjesto za Čapljinu kažu da nemaju za Mostar. Probajte, ukoliko imate želju naravno, upisati u knjigu državljana djecu rođenu u Njemačkoj. Tad će se iskomplikovati sve što je negdje rutinski posao da bez drugostepenog nećete ništa riješiti.
Svi kao da su ljuti na sve. Kao da se nadmeću ko će više naroda istjerati iz Mostara. Uskoro će Mostar samo turisti pohoditi, a mi koji bi trebali biti češći od turista zaobilazićemo ga u širokom luku. Možda neko ima boljih iskustava. Ovo su moja i zaista nisu ugodna.

Ljuta sam na Mostarce. Ljuta sam i ogorčena, ne na vlast, nego i na službenike i na narod koji sve to trpi.

Završit ću rečenicom koju sam za ovu priliku prekrojila: Mostar je divan grad. Šteta što je dat Mostarcima.

Ne mogu, a da se ne zapitam šta i kako rade u životu ljudi koji na netu, konkretno you tube, oduševljavaju ili zgražavaju narod? Od čega žive? Ako se samo o sebi brinu kako i odakle crpe one nevjerojatne ideje? Jest da su nekad na granici između normalnog i bizarnog da ne kažem nenormalnog, ali opet otkud ih crpe?

Ima onaj jedan, ne znam kako se zove, ali došao je na ideju da pod vodom razbije jaje i s njim izvodi neke kerafeke ( valjda sam ovo ispravno napisala). Drugi  opet izvodi neku zezu s colom i balonom. Ima toga još. Nakon nekog vremena dosadi to gledati, barem meni. I onda ja kontam otkud njima toliko slobodno vrijeme, imaju li ikakvih obaveza, kako mogu sebi priuštiti da sjede i izmišljaju i smišljaju šta još nismo vidjeli, a bilo bi zanimljivo? Ili su do tih ideja došli slučajno? Dobro, malo je nevjerojatno da bi neko pored bazena lupao jaja za kajganu, pa mu jaje slučajno upalo u bazen i on onda skočio za njim da ga spase, nehotice ga pljesnuo rukama, a ono se raspršilo u komadićima baš poput balona. I onda skonta da bi narod to volio vidjeti. Vrati se gore po drugo jaje i eto ga! Video je rođen!

Nije ovo prvi put da ja razmišljam o onima koji žele biti zapaženi po svaku cijenu. Davno prije interneta, odnosno ovog kakvog mi znamo,  pitala sam se gdje žive Plejbojeve zečice kad ostare? Smijte se koliko hoćete. Zaista jesam. Samo da napomenem da nikad nisam uzela u ruke neki takav časopis. Moje znanje o njima bilo je sa posljednje stranice dnevne štampe (čitaj: Dnevnog avaza)  i tv-a. Tamo su veličane, predstavljane kao žene kojima je svijet pod nogama. Ja bih im taman zapamtila imena, a one nestanu. Kao da su znali šta se pitam nedavno na jednom portalu koji nije bio naklonjen takvoj vrsti stanovnica ove planete  nađoh članak baš tako i naslovljen. Saznala sam gdje žive. Šta da kažem? Tuga i čemer. Ne moram detaljisati. Uostalom to nikog ne zanima.

Baš kad sam završila s pisanjem zaključih da ove dvije skupine koje sam pomenula nemaju ništa zajedničko osim što žele privući pažnju. Prvi umnim, a drugi fizičkim egzibicijama. Al eto nađoše se zajedno. Valjda će neko napisati članak i o ovima prvima da se više ne pitam.

Cijeli svijet, odnosno dio svijeta osim Bliskog istoka, zgražava se nad arapskim nedostatkom solidarnosti prema sirijskim izbjeglicama.
Gdje piše i ko kaže da Arapi, a ovdje se uglavnom misli na Saudijsku Arabiju, Katar, UAE tj. najbogatije na tom dijelu Azije, moraju biti emotivni prema ostatku kontinenta? Uostalom, Amerika je uz pomoć UK i zakuhala sve što se tamo dešava nije Arabija, pa zašto se sad očekuje od ovih da pruže utočište Sirijcima? Zašto bi oni hladili kašu koju je skuhao zapad i samim tim se uvlačili u sukob koji im ne treba?  Da ne pominjem kulturološke,  vjerske i političke razlike između njih. Ali to niko ne gleda. Za većinu su svi isti i svi Arapi. Kad u Mađarskoj ostane zatočeno hiljade izbjeglica niko ne govori “mađari im ne daju dalje” već Mađarska vlada im ne da dalje. Napravi se jasna govorna granica i odvoji vlada od naroda kao da samo vlada ima nešto protiv izbjeglica dok ostalom narodu punom saosjećanja ne smetaju. Kad nastanu neredi u Saksoniji opet su to extremni ultradesničari, dakle nikako Nijemci već skupina, manjina ultradesničara koji mogu, ali i ne moraju biti Nijemci. A Arapi su Arapi. Svi isti i svi isto misle, ako uopće misle.

Prije nekoliko dana sam , naravno na Al jazeeri, gledala neki prilog o Sirijcima u Turskoj, odnosno jednom paru. Oboje su učesnici onog famoznog Arapskog proljeća. S oduševljenjem su dočekali strane agitatore i plaćenike i izišli na ulice. Jedva dočekali prvi sukob. Ali poslije prvog došao je drugi, pa treći, pa… Naravno, nisu oni japija za duge i iscrpljujuće bitke te su kao i bezbrojni pioniri tog famoznog pokreta pokupili sidro i pobjegli iskoristivši situaciju blagovremeno poput našeg Aldina Širanovića. I baš kao i on iz udobnosti stana u Grazzu, oni iz udobnosti turskog stana i primajući tursku plaću, uživajući u turskom moru sanjaju slobodu za Siriju. Samo sanjajte. A oni koje ste uvukli u taj jad i rat ni krive ni dužne ostavili ste tamo. Važno da ste vi svoju gu*icu izvukli i da i sad sanjate. Od toga će sigurno sirijska djeca ranjena, bez roditelja i bez krova mad glavom imati koristi.

Vjerojatno iz ovog što sam napisala da se zaključiti da smatram kako je Arapsko proljeće bilo veće od dva zla. Da, tačno to smatram. Uostalom rezultati se ne daju sakriti. Gledamo ih već nekoliko godina.
Isto sam rekla i kad je zapaljena zgrada Vlade u Tuzli. Isto sam rekla i za one nekakve anonimuse koji su se igrali vođe i koji se kao fol bore za narod, za bolje sutra:  da, zakuhajte i izvucite gu*icu, a da ja i moja sestra i moj muž i mnogi drugi koji nemamo kome ostaviti bolesne roditelje i moramo ostati ovdje htjeli ne htjeli ponovo iskišemo kao što smo kihali od 92-96. Ne, ne bojim se ja. Samo neću da mi vođa bude nego s petljom i istrajnošću ni blizu moje. A o moralu da ne govorim.

Ne znam kako koga, al mene odavno počela nervirati sveprisutna manija fotografiranja. Mislim da niko nema ni približnu predstavu o tome koliko ima ličnih fotografija. Možda ima i neko istraživanje o tome, mada sumnjam da bi se iko smio upustiti u to. Odmah bi bio napadnut zbog kršenja pravila privatnosti i sličnih gluposti.
Koliko li se svakog momenta, mislim svakog momenta ovih posljednjih nekoliko godina s pojavom pametnih telefona i drugih pametnih uređaja, napravi fotografija koje niko nikada neće pogledati? Kud god čovjek da krene naleti na nekakve foto sesije, sebiće i sl. Ne mogu da vjerujem da neko zaista sve to i gleda iz prostog razloga što bi za pregled svih tih zabilježenih trenutaka i izraza lica trebala mala vječnost. Da ne govorim o tome kako sve događaje, pa čak i naših najbližih gledamo preko posrednika: objektiva. Dijete razmotava rođendanski poklon, a mama slika ili snima. Ruke zauzete pa dijete niti može zagrliti niti učestvovati u njegovom oduševljenju. Nevjerojatno je da se čak i povrede lakše ili teže foto dokumentiraju. Čak i tužne situacije zahtijevaju stalnu pripravnost. Mora se uslikati suza u oku ili snužden izraz lica. O bizarnim situacijama i bjesomučnom fotografiranju istih da i ne govorim. Takvih je najviše. Mnogi to podijele na netu. Ipak, najviše ih, po mom mišljenju ostane zaboravljeno i zakopano u memoriji uređaja, a da ih niko nikada nije pogledao. Ne mogu, a da ne zamislim kakav bih problem organizacione prirode imala, konkretno ja koja inače nisam u kategoriji naročito efikasnih fotografa, kad bih materijalizovala sve one fotografije koje sam snimila. Gdje bih smjestila sve te albume? A tek par mojih poznanika koji u mobitelima imaju preko hiljadu i tri stotine fotki. (!?)
Pitam se da li je uopće ekološki prihvatljivo postojanje tolikog broja fotki pa čak i u digitalnoj formi? Gdje ide, gdje se skladišti taj virtualni materijal? Jesmo li sigurni da je skroz bezopasan? Dobro de, sad zvučim kao jedan od onih ćaknutih naučnika ili kvazi naučnika što u svemu vide opasnost i kojekakve teorije. Al ipak se pitam…
Juče sam bila na rođendanskoj zabavi. Kćerkica mojih prijatelja napunila je dvije godine. Kad je mama donijela tortu svi su se pretvorili u fotoreportere i to bez granica. Neki čak i sa dva mobitela snimaju, slikaju, bljeskaju…To im valjda neki izraz oduševljenja, šta li? Isto to su radili i za prvi rođendan. Razmišljala sam da ih , onako iz zafrkancije, ali s ozbiljnim izrazom lica pitam za prošlogodišnje fotografije. Sigurna sam da ih od momenta kad su snimljene većina nije ni pogledala. Vjerojatno bi rekli da su mijenjali telefon ili karticu ili bilo šta drugo što je moglo premjestiti ili uništiti fotke. Al hajde neka ih. Inače, dragi su to ljudi, al brate pretjeruju. Gledaj, uživaj i zapamti, pa nije to nikakvo mudro slovo. Kako su ljudi živjeli do prije, recimo, dvadeset godina? Zar i sretne događaje svojih najbližih, a kojima smo čak i prisustvovali, da gledamo i pamtimo s fotografija jer smo bili zauzeti namještanjem rezolucije, ugla i traženja savršenih poza, pa smo propustili stvarno učešće u tim trenucima?
Šta da izgubiš uređaj ili iz nekog razloga ostaneš bez jednog od naloga na netu pa nemaš pristup fotografijama? Da li bi mogao reproducirat događaj u svojoj glavi? Teško. Bio si, al kao da nisi…
I čemu ta opsjednutost bilježenjem svega i svačega? Možda podsvjesna želja da se zaustavi vrijeme, zaustavi trenutak, pohrani u ovom obliku, nek se nađe, jer…Jer nemamo povjerenja u svoj mozak.
Al nismo mi krivi. Tako su nas učili i naučili.

Znate one situacije kad ne znate šta biste rekli? Odnosno, svašta biste rekli, al nemate kome. Ko vas čuje ne tiče ga se. Koga se tiče niti čuje niti haje niti hoće da haje.

Rijetko sam na fb, a sinoć sam shvatila i zašto. Dođe mi poziv-obavijest da potpišem peticiju protiv emitiranja Big Brothersa. Peticiju!? Ma daj, molim te…
Nisam znala šta bih odgovorila, pa sam pisala i brisala i na kraju samo rekla: “predlažem da promijenite kanal, biće učinkovitije”.

I zaista, da samo njih 80 000 koliko kažu da ih je do juče potpisalo peticiju promijeni kanal i ne gleda taj idiotluk ne bi Big Brothers bilježio rekordnu gledanost u svakoj sezoni.
Zamislite da se javno objave domaćinstva koja prate pomenuti sadržaj koliko bi bilo na spisku onih koji su potpisali peticiju. Haha nema ništa od toga, znam,  ali ništa me ne sprečava da zamislim kako bi se “vadili”: “ma ja slučajno prebacio…”, “komšinica došla i hoće da gleda, ja inače to ne gledam…” i ko zna kakvih još isto tako maštovitih pravdanja.
Pa ko ga onda gleda?