Zaista je, barem meni , tužno vidjeli osobe zarobljene u nekom davno prošlom vremenu. Kad je osoba zarobljena u nekoj tuzi, u nekom jadu onda o njoj ni ne mislim na način da je zarobljena, jer kako čovjek i može drugačije kad mu je srce ranjeno? Ima ljudi koji su ostali zamrznuti u nekom, za njih najsjajnijem detalju života i to ne samo psihički nego im je i garderoba i frizura ostala vječno mlada. Nit se haba nit propada. Samo sijede i bore otkrivaju nesklad između vanjštine i nutrine. Druga grupa koja mi izgleda otužno su oni takođe zarobljeni, ali koji se svim silama trude da nesklad ne bude primjetan. Barem ne na prvi pogled. Kod njih vanjština ide u korak s vremenom, pa čak i prije vremena. Odaje ih ono što se sakriti ne može – miris starosti iako se upinju da šminkom sakriju staračke pjege, a vrckanjem reumatične zglobove “ušćeknuta krsta”. Eto, maloprije upravljam daljinskim i naletim na neku emisiju neke vesele televizije. Cijeli ekran ispunila žena za koju pouzdano znam da ima bliže šezdeset nego pedeset godina, obučena i našminkana kao tinejdžerica. To ne bi bilo toliko ni jadno da iz njenih plastificiranih usta ne izlazi tekst pjesme koja ne pristaje osobama starijim, a ni mlađim od osamnaest godina. Mislim, stvarno… to je upotpunilo sliku. A slika je stvarno jadna. Moja živa mašta me tjera da da je zamislim kako nakon nastupa iznurena i ukočena stavlja plastične kese na krsta i zglobove pa šuška pri svakom pokretu kako , brate, i priliči nanama ili bakama. Šta mi ga se tu ima kofrčiti i boriti protiv prirodnog toka? Šta ima ići kontra slivu?