Cijeli svijet, odnosno dio svijeta osim Bliskog istoka, zgražava se nad arapskim nedostatkom solidarnosti prema sirijskim izbjeglicama.
Gdje piše i ko kaže da Arapi, a ovdje se uglavnom misli na Saudijsku Arabiju, Katar, UAE tj. najbogatije na tom dijelu Azije, moraju biti emotivni prema ostatku kontinenta? Uostalom, Amerika je uz pomoć UK i zakuhala sve što se tamo dešava nije Arabija, pa zašto se sad očekuje od ovih da pruže utočište Sirijcima? Zašto bi oni hladili kašu koju je skuhao zapad i samim tim se uvlačili u sukob koji im ne treba?  Da ne pominjem kulturološke,  vjerske i političke razlike između njih. Ali to niko ne gleda. Za većinu su svi isti i svi Arapi. Kad u Mađarskoj ostane zatočeno hiljade izbjeglica niko ne govori “mađari im ne daju dalje” već Mađarska vlada im ne da dalje. Napravi se jasna govorna granica i odvoji vlada od naroda kao da samo vlada ima nešto protiv izbjeglica dok ostalom narodu punom saosjećanja ne smetaju. Kad nastanu neredi u Saksoniji opet su to extremni ultradesničari, dakle nikako Nijemci već skupina, manjina ultradesničara koji mogu, ali i ne moraju biti Nijemci. A Arapi su Arapi. Svi isti i svi isto misle, ako uopće misle.

Prije nekoliko dana sam , naravno na Al jazeeri, gledala neki prilog o Sirijcima u Turskoj, odnosno jednom paru. Oboje su učesnici onog famoznog Arapskog proljeća. S oduševljenjem su dočekali strane agitatore i plaćenike i izišli na ulice. Jedva dočekali prvi sukob. Ali poslije prvog došao je drugi, pa treći, pa… Naravno, nisu oni japija za duge i iscrpljujuće bitke te su kao i bezbrojni pioniri tog famoznog pokreta pokupili sidro i pobjegli iskoristivši situaciju blagovremeno poput našeg Aldina Širanovića. I baš kao i on iz udobnosti stana u Grazzu, oni iz udobnosti turskog stana i primajući tursku plaću, uživajući u turskom moru sanjaju slobodu za Siriju. Samo sanjajte. A oni koje ste uvukli u taj jad i rat ni krive ni dužne ostavili ste tamo. Važno da ste vi svoju gu*icu izvukli i da i sad sanjate. Od toga će sigurno sirijska djeca ranjena, bez roditelja i bez krova mad glavom imati koristi.

Vjerojatno iz ovog što sam napisala da se zaključiti da smatram kako je Arapsko proljeće bilo veće od dva zla. Da, tačno to smatram. Uostalom rezultati se ne daju sakriti. Gledamo ih već nekoliko godina.
Isto sam rekla i kad je zapaljena zgrada Vlade u Tuzli. Isto sam rekla i za one nekakve anonimuse koji su se igrali vođe i koji se kao fol bore za narod, za bolje sutra:  da, zakuhajte i izvucite gu*icu, a da ja i moja sestra i moj muž i mnogi drugi koji nemamo kome ostaviti bolesne roditelje i moramo ostati ovdje htjeli ne htjeli ponovo iskišemo kao što smo kihali od 92-96. Ne, ne bojim se ja. Samo neću da mi vođa bude nego s petljom i istrajnošću ni blizu moje. A o moralu da ne govorim.

Ne znam kako koga, al mene odavno počela nervirati sveprisutna manija fotografiranja. Mislim da niko nema ni približnu predstavu o tome koliko ima ličnih fotografija. Možda ima i neko istraživanje o tome, mada sumnjam da bi se iko smio upustiti u to. Odmah bi bio napadnut zbog kršenja pravila privatnosti i sličnih gluposti.
Koliko li se svakog momenta, mislim svakog momenta ovih posljednjih nekoliko godina s pojavom pametnih telefona i drugih pametnih uređaja, napravi fotografija koje niko nikada neće pogledati? Kud god čovjek da krene naleti na nekakve foto sesije, sebiće i sl. Ne mogu da vjerujem da neko zaista sve to i gleda iz prostog razloga što bi za pregled svih tih zabilježenih trenutaka i izraza lica trebala mala vječnost. Da ne govorim o tome kako sve događaje, pa čak i naših najbližih gledamo preko posrednika: objektiva. Dijete razmotava rođendanski poklon, a mama slika ili snima. Ruke zauzete pa dijete niti može zagrliti niti učestvovati u njegovom oduševljenju. Nevjerojatno je da se čak i povrede lakše ili teže foto dokumentiraju. Čak i tužne situacije zahtijevaju stalnu pripravnost. Mora se uslikati suza u oku ili snužden izraz lica. O bizarnim situacijama i bjesomučnom fotografiranju istih da i ne govorim. Takvih je najviše. Mnogi to podijele na netu. Ipak, najviše ih, po mom mišljenju ostane zaboravljeno i zakopano u memoriji uređaja, a da ih niko nikada nije pogledao. Ne mogu, a da ne zamislim kakav bih problem organizacione prirode imala, konkretno ja koja inače nisam u kategoriji naročito efikasnih fotografa, kad bih materijalizovala sve one fotografije koje sam snimila. Gdje bih smjestila sve te albume? A tek par mojih poznanika koji u mobitelima imaju preko hiljadu i tri stotine fotki. (!?)
Pitam se da li je uopće ekološki prihvatljivo postojanje tolikog broja fotki pa čak i u digitalnoj formi? Gdje ide, gdje se skladišti taj virtualni materijal? Jesmo li sigurni da je skroz bezopasan? Dobro de, sad zvučim kao jedan od onih ćaknutih naučnika ili kvazi naučnika što u svemu vide opasnost i kojekakve teorije. Al ipak se pitam…
Juče sam bila na rođendanskoj zabavi. Kćerkica mojih prijatelja napunila je dvije godine. Kad je mama donijela tortu svi su se pretvorili u fotoreportere i to bez granica. Neki čak i sa dva mobitela snimaju, slikaju, bljeskaju…To im valjda neki izraz oduševljenja, šta li? Isto to su radili i za prvi rođendan. Razmišljala sam da ih , onako iz zafrkancije, ali s ozbiljnim izrazom lica pitam za prošlogodišnje fotografije. Sigurna sam da ih od momenta kad su snimljene većina nije ni pogledala. Vjerojatno bi rekli da su mijenjali telefon ili karticu ili bilo šta drugo što je moglo premjestiti ili uništiti fotke. Al hajde neka ih. Inače, dragi su to ljudi, al brate pretjeruju. Gledaj, uživaj i zapamti, pa nije to nikakvo mudro slovo. Kako su ljudi živjeli do prije, recimo, dvadeset godina? Zar i sretne događaje svojih najbližih, a kojima smo čak i prisustvovali, da gledamo i pamtimo s fotografija jer smo bili zauzeti namještanjem rezolucije, ugla i traženja savršenih poza, pa smo propustili stvarno učešće u tim trenucima?
Šta da izgubiš uređaj ili iz nekog razloga ostaneš bez jednog od naloga na netu pa nemaš pristup fotografijama? Da li bi mogao reproducirat događaj u svojoj glavi? Teško. Bio si, al kao da nisi…
I čemu ta opsjednutost bilježenjem svega i svačega? Možda podsvjesna želja da se zaustavi vrijeme, zaustavi trenutak, pohrani u ovom obliku, nek se nađe, jer…Jer nemamo povjerenja u svoj mozak.
Al nismo mi krivi. Tako su nas učili i naučili.

Znate one situacije kad ne znate šta biste rekli? Odnosno, svašta biste rekli, al nemate kome. Ko vas čuje ne tiče ga se. Koga se tiče niti čuje niti haje niti hoće da haje.

Rijetko sam na fb, a sinoć sam shvatila i zašto. Dođe mi poziv-obavijest da potpišem peticiju protiv emitiranja Big Brothersa. Peticiju!? Ma daj, molim te…
Nisam znala šta bih odgovorila, pa sam pisala i brisala i na kraju samo rekla: “predlažem da promijenite kanal, biće učinkovitije”.

I zaista, da samo njih 80 000 koliko kažu da ih je do juče potpisalo peticiju promijeni kanal i ne gleda taj idiotluk ne bi Big Brothers bilježio rekordnu gledanost u svakoj sezoni.
Zamislite da se javno objave domaćinstva koja prate pomenuti sadržaj koliko bi bilo na spisku onih koji su potpisali peticiju. Haha nema ništa od toga, znam,  ali ništa me ne sprečava da zamislim kako bi se “vadili”: “ma ja slučajno prebacio…”, “komšinica došla i hoće da gleda, ja inače to ne gledam…” i ko zna kakvih još isto tako maštovitih pravdanja.
Pa ko ga onda gleda?

Vrijeme prolazi. Prilično je smiješno i izgovoriti ovu frazu, a još smješnije ako je onaj ko ju je izgovorio pri tom mislio kako  izgovara neku veliku mudrost. Vrijeme je oduvijek prolazilo. Zašto ne bi i sada u ovom koje zovemo naše vrijeme? Uostalom kakav bi to poredak bio da se ne kotrlja. A to što se nama, kad prebacimo onu neku deseticu, čini da brže prolazi nego prije nekoliko godina to je do nas. Subjektivan osjećaj. Ubjeđuju me da nije. Kažu da svima vrijeme brže prolazi sada  nego npr. prije desetak godina, a da ne govorimo kako je vrijeme imalo laganiji tempo i kretalo se manjom brzinom prije rata. Tvrde da sad i djeci vrijeme brzo prolazi. Možda. A možda je to zato što djeca nemaju vremena biti djeca nego su zaokupljena ispunjavanjem ambicija svojih roditelja i onog što se zove društvo. Postalo je nedopustivo da djeca tokom raspusta budu djeca i budu na raspustu. Moraju imati neke sadržaje. Jer to zahtijeva sadašnji trend. Ako želiš biti spreman i konkurentan na tržištu rada za deset-dvadeset godina moraš ulagati u sebe. Možda i mora. Možda ja jedina mislim da osim rada, reda i discipline čovjek mora ili barem treba imati i neku uspomenu koja se ne tiče niti škole, niti treninga, niti neke druge obuke. Možda da se djeca provesele i onih dana između dva rođendana ne bi se toliko pažnje posvećivalo baš tom danu? Ja, inače , od sedme godine nisam taj dan ni primjećivala. Isti kao i drugi. A i šta ću ga ja sama obilježavati kad je svačiji. Svih školaraca. Ipak, ponekad, ali samo ponekad kupila bih bonbone i počastila drugove. Kasnije sam ih častila sokom i kafom.Tek da dokažem da nisam škrta. A onda sam i to prestala.

Do pojave facebooka samo su najbliži nazivali ili slali poruke. Hvala im, ali i da nisu ne bih se naljutila. Nije da se ja bojim godina. Uostalom rođendane sam željno iščekivala do neke osamnaeste, devetnaeste godine jer je to bila neka minimalna granica koju moram preći da bih zakoračila u svijet odraslih. Naglašavam, nije mene privlačio svijet odraslih na način da radim šta rade oni. Mene je privlačila samostalnost koju taj svijet donosi. Kasnije sam shvatila da sam samostalna postala mnogo ranije i da nisam imala razloga toliko željeti taj zakonski minimum.

Sad ne žudim ni za samostalnošću ni za čestitkama. Sad, kad sebi čestitam rođendan, to radim da bih bila svjesna gdje sam i šta sam. Da slučajno ne podjetinjim i ne počnem se ponašati kao one čvakaste žene, majke, supruge koje u tim godinama shvate da su nešto ( što samo one znaju šta) propustile i da treba nadoknaditi. Ili one što u jednom periodu  zaključe da su obavile svoje i da mogu u hladovinu i čekati. Šta? Ne usuđujem se reći.Ja bih voljela naći i upraviti sredinom: biti svjesna godina , a istovremeno znati iskoristiti ono što sam sakupila putujući kroz njih. Biti svjesna na način da još nije sve gotovo i da mogu još sanjati i snove ostvarivati. Realno od onih djevojačkih i studentskih ostala su mi dva. Prvi je da napišem i objavim knjigu. Drugi je da posjetim Saharu i proputujem je na devi. Kako je krenulo izgleda da za prvi imam vremena. Za drugi je malo vjerojatno da će se ostvariti. Imam ja i jedan nijjet, ali to je nijjet i njega nikom ne pominjem. Nadam se da će se usput još nešto, neki san, neki cilj roditi, nešto što nije svakodnevno, a ipak je vrijedno. Ostalo neka se kotrlja. Od godine do godine. Od uspomene do uspomene.

Sretan meni moj rođendan 

Ja nisam niti bježala niti me je ko protjerao. Bila sam na svom u svom sve ratne godine. Ne uzdajući se u humanitarnu svakodnevno se sa ostalim članovima porodice borila za hranu, ogrjev,  prepravljala stare iznošene stvari i one koje sam davno prerasla i pravila nove vlastite kreacije. Sad kad se sjetim dođe mi da se smijem. Samo ne znam je li od tuge ili od muke ili zato što sam bila presmiješna u onoj prekrojenoj odjeći? Tješi me to što ni ostali nisu izgledali bolje.

U jednom periodu u stambenom prostoru od nekih 80 m2 bilo nas je 25. Ljudi moji, ko je doživio shvatit će o čemu pričam. Prije nego što nastavim moram reći da je teško i onom ko je izbjegao, al i onom ko je primio izbjegle. To nije dan-dva pa strpit ćemo se svi i onda svako svojim putem. Došli su na neodređeno vrijeme i primili smo ih na neodređeno vrijeme. A svako pojedinačno, i mi i oni, ima svoj vlastiti model ponašanja, govora, navika…Nakon nekog vremena od nedostatka prostora, hrane, mira svako svakome smeta. Govorim iskreno.

Dakle da svako izgovori po jednu riječ to je 25 riječi, a u najboljem slučaju 5 rečenica. Da svako pojede samo po zalogaj dnevno to je tanjir hrane koje nema.

U momentima kad su svačiji živci k᾿o struna napeti treba ostati miran na očito širenje dezinformacija i panike. Kako? Jasno je meni da niko to ne radi po zadatku već zbog vlastitog straha i nemoći, ali čini štetu svima. I kako osobi starijoj od mene 30-40 godina reći da šuti i ne priča neprovjerene priče?

Kako ljudima kojima je sve izgorjelo i koji imaju zarobljene članove porodice reći i objasniti da dolazi zima i da se za zimu moraju spremiti osnovne potrepštine: minimalne zalihe hrane i ogrjeva? Njima nije ni do čega, a mi koji smo tu bili jasno znamo da će svega biti nedovoljno jer nas je previše. Jasno nam je da se poslije nećemo igrati cvrčka i mrava. Dijelit ćemo sve kao i do sada. A njih strah parališe u tolikoj mjeri da uopće ne misle ni dan unaprijed, a ne mjesec dana za koje svakako ne znaju da li će tu provesti.

Bilo je tu svega i svašta. Ipak nadam se da nikad nikoga nismo povrijedili. S mnogima smo ostali u izuzetno bliskim prijateljskim odnosima i to je ono što me tješi i umanjuje moj strah da sam možda zgriješila.

Iako je od 95-e stalno neko negdje bježao i stalno neko nekog protjerivao čini se da je sad najgore

Istovremeno nacizam i fašizam bujaju k᾿o korov poslije kiše. Nit se ko srami nit boji što javno izgovara i poziva na zaustavljanje izbjeglica i vraćanje tamo odakle su došli: u rat.

Ne znam kakav je bio odnos tih zemalja prema našim izbjeglim i prognanim od 92 – 95-e. Jesu li i njih smatrali konkurencijom pri zapošljavanju, prljavim ološom koji prlja arijevsku zemlju ( tamo su antiizbjeglički protesti najglasniji i najagresivniji), islamskom prijetnjom ( u slučaju muslimanskih izbjeglica)? Ne znam. Ja sam, kao i većina građana Bosne i Hercegovine,  bila u informativnoj blokadi od 92-e do 95-e i ne znam ništa o tome. Iskreno i sada osjećam posljedice te blokade. Vjerujem da ih i drugi osjećaju. Da se vratim izbjeglicama:  imala sam priliku vidjeti neke slike iz tog perioda, neke izbjegličke kampove i jasno mi je da je bilo, ako ne isto, onda slično.

Poenta je da niko ne voli, možda je bolje reći boji se kad vidi da veliki broj ljudi bježi. To stvara apokaliptičnu sliku i niko nije imun na taj osječaj.Ljudi koji bježe, pa ma od koga ili čega bježali nose sa sobom miris i straha i opasnosti i borbe za opstanak. Ljudi se jednostavno boje da to ne pređe i na njih kao da je riječ o zarazi, i u tom strahu zaborave biti osjećajni i humani. A neki jednostavno nisu ni osjećajni ni humani. P.S. Naslov sam pozajmila iz neke ratne pjesme koja mi se ovih dana vrti u glavi.

Mrzim kad mi razum i emocije tj. onaj splet mišića kojeg popularno zovu SRCE ne idu ukorak.

Što ne idu u korak ni po muke, al da barem idu u istom smjeru pa makar srce kaskalo za razumom ili obratno, ali ne: ni u korak ni u istom smjeru. Svako vuče na svoju stranu. Ne zna čovjek kome popustiti? Kome prednost dati? Čini se da kako god odluči da će se, da prostite, za*ebati. Kako god.

Insanu ostaje samo da se nada i moli da će, šta god bude, upravo to biti najbolje za njega.

Ulagivanje ili ulizivanje ili uvlačenje je posebna i vrlo popularna disciplina koja osim treninga zahtijeva i urođenu talentiranost. Šta više, talenat je mnogo važniji od drila. I genetika ima važnu ulogu. Dobar nasljedni kod garantira veći uspjeh u ovoj disciplini.

Neki ljudi se odlično snalaze u svim vodama: i slatkim i slanim, i uzburkanim i mirnim, i plitkim i dubokim, i bistrim i mutnim…Uvijek plivaju. Uvijek su na površini. Ali, takvih nema baš puno. Istinskih plivača je malo. Ostali su loši imitatori.

Za prave plivače karakteristično je da uvijek odaju utisak iskrene osobe. Spontani su, otvoreni…ali kroz tu spontanost i otvorenost provuku ijednu malu, gotovo neprimjetnu notu laskanja. Takva osoba će vam mjesec dana pokucati na vrata “samo da vidi kako ste”. Pozvaće vas na kafu. Učiniti sitnu uslugu, a da niste ni tražili. Nametnut će se…

Zaboravih napomenuti: sve pod uslovom da ste ili bi mu mogli postati pretpostavljeni, da se negdje „pitate“ili bi se mogli „pitati“ u dogledno vrijeme. Ukratko da će mu poznanstvo sa vama donijeti određenu korist u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Jeste li imali bliski susret sa takvom osobom? Oči u oči?

Ja jesam.

Imam jednog kolegu kojeg neke druge kolege umjesto pozdrava pitaju “treba li ti vazelin?“

Takav je. Ne zna komunicirat bez da se ne „uvlači“.Makar malo. Malkice… Izvuče on često i dobru korist iz tog svog uvlačenja u znate već gdje. Ipak, fascinantno je koliko je on najboljih prijatelja imao za ovih petnaest godina kako ga poznajem. I uvijek su mu najbolji prijatelji bili šefovi. Kad šef prestane biti šef oni ostaju nešto kao raja, poznanici koji ponekad popiju kafu. Pretpostavljam da tada šef progleda, ali kasno. Već se on zbog svog omiljenog službenika zamjerio mnogima. A ovaj moj kolega je već odavno imao u pričuvi novog najboljeg prijatelja, sadašnjeg šefa.A novi šef ga prihvati kao najodanijeg saradnika. Čovjek takav dojam ostavio. Onako, kad dublje razmisliš o ovoj situaciji, stvori se utisak da u stvari on postavlja i smjenjuje šefove iako nema nikakav mandat za to. Jest paradoksalno, ali njemu uvijek i uvijek uspijeva. Kao da „obenđija“ ili „omađija“ te nove prijatelje od kojih su svi neki uglednici. I nema koga on ne zna! I nema „prijateljstva“ iz kojeg nije profitirao.

Davno jednom drugi jedan pprijatelj mi je opisao karakter ovog plivača-uvlakača:

„ Čim osjeti da će se neko pitati više od ostalih on (plivač-uvlakač) mu se brže-bolje uvuče u g…cu i otud maše ( ovdje obavezno podići raširenu ruku i mahnuti kao pozdrav) i šepuri se kako je njemu dobro“.

Kad mu i jest dobro. Ili on misli da jest. Ili mi mislimo da jest, al ipak ne bismo bili on. Najvjerojatnije ovo posljednje. Barem što se mene tiče.

Dvije sedmogodišnje djevojčice se igraju “Idemo na Zapad”. Riječ je o igri novijeg datuma natanka. I ja sam je prvi put gledala..

Pokupile su omiljene igračke, opremile se kompasom, flašicom vode, maminom tašnom koja im služi kao kofer , sunčanim naočalama i naravno kišobranom i objavile da “idu na zapad”.

Čak i vječiti optimista u meni se zamislio i zabrinuo. Dal se to one pripremaju blagovremeno jer osjećaju gdje im je perspektiva i da se ništa neće promijeniti ni kad budu imale osamnaest ili dvadeset godina?

Jedino svijetlo je što uz onaj silni prtljag nisu zaboravile zastavicu Bosne i Hercegovine i zmaja. Znate onog što kad ga uključite pjeva ” ..igraj Bosno ne daj se, igraj svi smo uz tebe…”.

Zbunjena  sam.

Ostavila sam komentare otvorene i “raspištoljila” niz Hercegovinu. Dođem maloprije tj. nešto malo prije 23,00 i sjednem za komp da vidim šta su moji omiljeni blogeri danas radili kad imam šta i vidjeti! Baš kao da sam kuću ostavila otključanu pa sad došla, ušla i ništa mi nije jasno.

Inače sam od onih koji doista nisu imali ružno iskustvo ni sa komentatorima ni sa inboxom. Što bi se reklo: nisam bila izložena cyber nasilju.

Ono što želim reći jest da je za mene znak žestokih unutarnjih frustracija sakriti se iza nicka i s narodom po internetu svađat i taj isti narod vrijeđati. Ja ni poslovno ni privatno ,predstavljena imenom i prezimenom, nemam problema sa verbalnim obračunima. Ne provociram ih, ali ni ne ostajem dužna. Ovdje, ako mi neko i nečije pisanje odgovara onda i čitam i komentarišem, ako mi ne odgovara pravim se da nisam ni pročitala.

Cijenjeni blogeri ugodno pisanje i druženje vam želim . Vrijeme je suviše dragocjeno da bismo ga bacali na nešto od čega, ne samo da nemamo koristi, nego nam i ne pričinjava zadovoljstvo.