Sinoć sam, pred odlazak na spavanje, dugo gledala u nebo. Imala sam sreću pa sam kroz prozor , osim nebeskog prostranstva, vidjela i dobar dio ovozemaljske ljepote. Ušćap je i mjesec je ljepši i veći nego inače. Kao dan. Osvijetljena su brda i doline, grad ispred mene….Poneki tanki oblačić žurno promiče nebom, povremeno zaklanjajući jednu od milijardi zvijezda i zvjedica. Mislim nešto koliko ih je samo u mom vidnom polju? A osim zvijezda tu su i ostala nebeska tijela. I nikome nije tijesno. Onda pomislim na mrava i njegovu funkciju ovdje dolje na tlu pa povučem zamišljenu paralelu sa nedokučivim prostranstvom iznad mene. Na jednoj strani sićušno stvorenjce, a na drugoj nepregledna prostranstva. I svako zna šta mu je u tom sistemu činiti. I sistem savršeno funkcionira. Sjetim se kako sam kao mala od bešumnih aviona na dugačkim noćnim letovima mislila da su vanzemaljski brodovi i kako jedan od njih namjerno ili slučajno može pasti baš u moju baštu. Tu ispred kuće. Tad sam bježala od takvih misli. Sad se pitam kakve su šanse da u ovom svom životu vidim vanzemaljce? Neka me niko ne pita vjerujem li ja da vanzemaljci postoje? Odgovaram , a zašto ne bi postojali? Zašto bi sve ovo što vidimo i ne vidimo bilo rezervirano samo za ljudsku rasu, ovakvu kakvu mi poznajemo i kakvoj pripadamo? I gdje piše da bi vanzemaljci bili neprijateljski raspoloženi prema  zemljanima? Evo, i sada na Zemlji egzistiraju brojne vrste pa žive u manjoj ili većoj simbiozi. A ako i ne žive  Bog je uspostavio savršenu ravnotežu pa su predatori malobrojniji. Opasniji, al ipak malobrojniji. Ušćap je, pola mjeseca, pola Ramazana. I nema ovo moje malo noćno razmišljanje nikakve veze sa uticajem mjesečine na ljudsku psihu već čisto ima veze sa sehurom i bojazni da ne zakasnim  Ipak, nisam mogla da ne pomislim kako je glupo bojati se vanzemaljaca kad, naprimjer , eto tu, na obali Mediterana i mnogim drugim mjestima imamo pripadnike ljudske rase koji drugim pripadnicima ljudske rase čine strahovita zlodjela kojih se ne bi dosjetili vanzemaljci ni iz najcrnjih predviđanja  ni najcrnjih kutova svemira. Ali srećom, ravnoteža postoji. Količina zla na svijetu ipak je manja od količine dobra. I zato, evo, odazivam Ti se Bože…

Šestogodišnja djevojčica doziva drugu šestogodišnju djevojčicu oduševljena što je vidi. Načelnik općine prođe u žurbi i zastade nekoliko metara dalje, a za njim, takođe u žurbi, prođe i pored njega zastade lokalni gubitnik. “Svako traži svoje društvo” – progovori starija žena pored mene. Nije mi bilo jasno na koji od ova dva slučaja misli: A možda na oba.

    Najslađe naušnice ili minđuše ili menđuše. Mene ipak ubi nostalgija za vremenima kad su mi uši bile ovako male 🙂

Svaki period naših života svojim iskrenim ili manje iskrenim prijateljstvom obilježe neke posebne osobe. Zadrže se dovoljno dugo da ostave trag. I ma koliko se zaklinjali da će to prijateljstvo trajati do groba, ipak ne traje. Neke niti prijateljstva puknu naglo, a neke se lagano razvlače neko vrijeme i u prkos svim nastojanjima, ipak se prekinu. Ponekad se desi da se probudimo u nekoj situaciji koja je sve samo ne ugodna i shvatimo da su nam iskreni prijatelji ostali daleko iza nas i da su sad nekom drugom ono što su bili nama, a mi nemamo zamjenu za njih. Hm, mislili smo da imamo, ali… Slučajan susret sa ženom koju, iako živimo u istom gradu, nisam vidjela godinama natjerao me da preispitujem i sebe i okruženje. Upoznale smo se davno, prije čak petnaest godina. U to vrijeme bila je vijećnica u općinskom vijeću i zastupnica u Federalnom parlamentu u oba doma. Naime, to je bilo zlatno doba Stranke za BiH, a ona je bila jedna od perjanica. Sjećam se, izgledalo je da zemlja podrhtava kad ona po njoj stupa. Nema gdje je nije bilo. Nema šta nije mogla učiniti. Dovoljno i hrabra i inteligentna da učini što poželi. Posao nas je povezao, a onda malo po malo i sprijateljile smo se. To je bilo ono što se zove poslovno prijateljstvo. Godinama je izazivala zavist žena koje nisu imale ni njenu odvažnost ni njenu sreću.Izazivala je i netrpeljivost muškaraca koji nisu imali njena m..a. Ipak, kako kaže ona stara narodna:“ zabrini se kad ti najbolje ide u životu-možda ide niz brdo“. E, tako je bilo i sa njom. U tom uspjehu za uspjehom načinila je grešku, valjda vjerujući da je sreća neće napustiti: izabrala je direktorsku funkciju jedne javne ustanove pritom prilično bezobzirno „smijenivši“ dotadašnjeg direktora. A onda je učinila još jednu grešku: nije se pobrinula da je njeno dotadašnje radno mjesto čeka. Vrijeme je prolazilo, jedan mandat direktora, drugi mandat i na kraju drugog neka nova perjanica neke nove stranke, jer njena Stranka za BiH je već bila polumrtva, nanišani njenu funkciju i smijeni je bezobzirno i to baš onako kako je ona svog prethodnika. Od tada počinje njena golgota. Kad smo se srele prvi put pokušala je izbjeći susret sa mnom. Jer, ja nisam bila onaj prijatelj koji bi za nju nešto učinio bez razmišljanja i vaganja. Ja sam bila poslovni prijatelj i sad sam imala neke druge poslovne prijatelje i to onakve kakva mi je i ona bila. Ovaj put me nije mogla izbjeći, ali dok smo se raspitivale za zdravlje, primijetila sam da lagano, jedva primjetno ide unazad kao da želi da se što prije rastnemo. I rastale smo se. Uz pozdrave koji sad nisu bili ni poslovni ni iskreni. Prebirala sam po glavi i rodbinu i prijatelje i razmišljala s kim bi se ja mogla srdačno na ulici pozdraviti ako, ne daj Bože, kola krenu nizbrdo? Imam li prijatelje za takve situacije? Jesam li ih negdje usput ostavila vjerujući da su ovi novi bolji i iskreniji? Gdje su bili njeni prijatelji kad su joj bili potrebni? I važnije pitanje gdje je ona bila njima kad joj je sjajno išlo u životu?