Šta je nama Dino Merlin

4

 

I ja sam slušala Merlina. Znala svaku pjesmu. Kao damar osjećala svaki dio pjesme  gdje treba podići ruke, zatvoriti oči,  spustiti glas i zapjevati.  Bila jedna od, kako kažu 80 000 posjetilaca na Koševu davne devedeset i neke. Ili možda  čak 2000 – te? Ne znam više ni koja je bila. A neda mi se jurcati po netu u potrazi za tačnim podatkom. Uglavnom, negdje sam u onoj masi vidljivoj na albumu Koševo Live, na tribinama, zapalila u transu  “Drinu”sa najboljom prijateljicom. I otkidala. Jer, to je Dino. A samo Dino može napraviti pjesmu u kojoj ne poziva na grijeh i da pjesmu znaju i pjevaju svi bez obzira imali ili ne sluha i dara. Jer, kad pjevaš Zulejhu niko te i ne sluša. Ne smije ti se. Pjevaš ti, a svi čuju Dinu. Takve su njegove pjesme. Takav učinak imaju na slušaoce.

Ipak, ne mogu da se otmem utisku da je Dino Merlin duboko proračunat čovjek. Komercijalista. Jednom je dozvolio sebi da izgovori riječi iza kojih nisu stajala djela. Jednom je dozvolio da ga citiraju s ironijom. I shvatio je da njegove riječi imaju težinu. Zato od tada manje priča, a više pjeva. Jer, od priče je imao samo  štete, a od pjesme korist. I to fantastičnu.  Pretvorila mu je život u Švicarsku. Neka je kad čovjek zna.

I večeras hiljade, kažu opet oko 70 000  otkida na Koševu. Što mladih što onih malo mlađih. Gurali se za ulaznice, plaćali po duploj cijeni, možda i pokisli…Ali, osjećaju da vrijedi. Kao da sudjeluju u historijskom spektaklu. A Dino pjeva i zarađuje. Gradi Švicarsku. Ponavljam: neka je kad zna. Šta god ko može prodati  i zaraditi neka proda i neka zaradi kad narod hoće kupiti. Neka i onih što pale upaljače, pjevaju s Dinom, lelujaju se u ritmu njegove Školjke. Mladi su, prašta im se…Barem što se nas tiče. O onom drugom oprostu o kojem je progovorio i Srđan Puhalo neću da govorim. Nije u mojoj nadležnosti. Ipak, nakon onog davnog Koševa odnekud se u meni javio osjećaj iskorištenosti. Znate ono kad imate osjećaj da vas je neko za nešto iskoristio, ali tačno ne znate zašto. E, takav osjećaj sam ja imala poslije Dininog koncerta i to od trena kad je isprekidanim glasom počeo vikati u mikrofon “Hvala Koševo! Hvala Sarajevo!”  Zašto?  Zašto takva emotivna zahvala? Kako i ne bi bila! Pa rehabilitovali smo ga. Eto zašto. Od onog “herojskog izlaska” iz Sarajeva ratne devedeset i neke Dino Merlin jest pjevao, jest snimao, ali bio je skoro pa čovjek bez domovine. Repa bez korijena. Malo je ispipavao Sarajevo, zavirivao, provirivao…A onda se odvažio na taj prvi koncert na Koševu i ponovo postao “naš”. Ipak, moje mišljenje da je duboko proračunat potvrdio je i beogradskim koncertima. Naglašavam, ne govorim o beogradskoj publici. Govorim o Dini čije ranije  izjave nisu ni u ludilu dale naslutiti da će nekad i kročiti u Beograd, a ne i pjevati u njemu. Ipak je zapjevao. Hajd neka je. Oni nama Cecu mi njima Dinu. Beograđani su ipak na dobitku. A na dobitku je bio i Dino. Inače od onog izlaska iz Sarajeva Dino je uvijek na dobitku. Ne zamjeram ja njemu što je otišao. Otišli su mnogi zašto ne bi i on? Ja samo ne volim dinar efendije. A Dino Merlin je definitivno to. I zato već odavno niti ga slušam niti ga gledam. Ima ih koji nisu muhanati kao ja i koji će dati teško zarađenu dnevnicu za kartu. Ja nakon onog Koševa više nikad. Nek se vidi da i godine nečem služe.