Nemam namjeru da pametujem. Ali ni da se pravdam. Od onih sam koji imaju svoje mišljenje. O svemu. I o sebi i o događajima. Imam i o ljudima, ali o njima rijetko pričam. A ako već moram da pričam, onda radije pričam lijepo. Znam ja da mnogi nisu ni lijepi ni fini, ali mi jednostavno žao trošiti svoje vrijeme na njih, pa makar se to vrijeme mjerilo  sekundama. Jer, izgubljeno se ne vraća.

Nisam rob novokomponovanih društvenih pravila. Ne živim život na društvenim mrežama. Nemam otvoren brak. Nisam zagovornik plišanog roditeljstva niti sam takav roditelj. Naprotiv.  Ne bojim se samoće. Ne bojim se ni svađe. Ne bojim se ni sukoba. Radije bih da to izbjegnem, ali ako moram onda sam tu, čekam. Nisam rob mode i niko me ne može ubijediti da lijepo izgledaju roze tange iznad crnih pantalona. Izgledaju vulgarno. Ne ulizujem se nikome. I nizašto. Ne kukam kako je sve u parama ili šteli. Ne smatram da je za sve moje nevolje krivo tročlano predsjedništvo. Za neke jesu, ali nikako za sve. Poštujem vjeru i vjernike, poštujem Ramazan i postače. O nepostačima ne pričam. Ko posti sebi posti. Isto je i s onima koji ne poste. Isto je i s onima koji završavaju fakultet i onima koji nisu. Za sebe rade i jedni i drugi.

Ono što najviše prezirem je licemjerje.  Biti ono što jesi ma u kakvoj se situaciji i u kakvom društvu našao jest teško. Ipak, kad se jednom okusi slast onoga što se zove “biti svoj” nikad se više ne poželi vratiti u masu. Biti svoj i u imanju i u neimanju, i uz Ramazan i za Bajram, i 11. jula i svih ostalih 364 dana u godini svih godina barem za svog života. Ne staviti cvijet Srebrenice na profil jer je to trend, jer svi stavljaju, a nepoštovati ni žrtve ni njihove porodice ostalih dana u godini. I ne samo srebreničke žrtve. Srebrenica jest sinonim za stradanje, ali ne zaboraviti ni žrtve Prijedora, Banjaluke, Istočne Hercegovine, Gaze, Mijanmara…Jer žrtva je žrtva. NE licemjerju jer svijet ga je pun. I bez našeg doprinosa. Ipak, šta da se radi? Odmahne rukom?  Možda pljune?

Ima li još šta da dodam? Još nešto što je trendi, a što ja niti prihvaćam niti radim? Nešto što sam izostavila? Ima, ali neću. Za danas je dosta.

Uostalom i ne pišem zbog toga. Sve što sam napisala, napisala sam zbog nečeg drugog. Zbog ovih nekoliko rečenica na kraju. Na ovo me inspirisala  moja blogerska prijateljica. Kritizirala je trendove na društvenim mrežama. Složila sam se sa svim što je napisala. Ipak, ja ne bih bila ja da nemam šta dodati. Čisto, onako, da se  zna.

A dodaću nešto što sam već pominjala: priču o Ibrahimu a.s. i golubu. Jedna od meni najdražih predaja. Dakle, kada su neprijatelji zapalili Ibrahima a.s., golub je zahvatio vode u kljun i pustio na vatru. Ostale ptice su mu rekle da to uzalud radi jer šta je njegova kap na onoliku vatru. Golub je odgovorio: “Znam, ali samo da pokažem na čijoj sam strani”

Eto tako. I ja sam promijenila profilnu. Nisam to učinila zbog fb frendova. Ni zbog trenda. Učinila sam to da pokažem na čijoj sam strani. A na strani sam pravde i žrtve.