Sjaj u travi

1

U onim posljednjim predratnim godinama, kad se sve ljuljalo i samo što se nije raspalo, a mi toga nismo bili svjesni, gledala sam jedan film koji je kao ni jedan drugi ni prije ni poslije ostavio utisak na mene.

Sad mi je tek jasno da se tada  raspadao i javni RTV servis i to ne samo zbog višenacionalnih političkih emisija već zbog jednonacionalnih finansija. Jer finansije imaju samo jednu vjeru. Finansijsku. U tom finansijskom predkolapsu, osim političkih splačina , emitirali su nam predpotopske crnobijele filmove.

Među novijima koji je  prikazivan bio je Splendor in the Grass  odnosno Sjaj u travi, snimljen davne 1961 godine.

Tada nisam znala da film može ostariti. Uživala sam gledajući prelijepu i već odavno mrtvu Natali Vud i Vorena Bitija i poistovjećivala se s njima.

Sve do trenutka kada očajna Natali dobije nervni slom.

Više mi nije bilo lijepo. Ipak, nisam mogla odvojiti pogled od tv ekrana sve iščekujući da Voren odjuri za Natali, a ona da istog momenta prebrodi krizu i svi sretni završe na vjenčanju.

Ništa od toga nije bilo. Putevi su se razišli, a ostao je samo sjaj u travi.

Iste godine moja školska prijateljica doživjela je istu sudbinu. Sjećam se tih mučnih dana kada me njena majka pozivala u njihovu kuću jer je samo sa mnom bila mirna i samo sa mnom gotovo normalno razgovarala.

Sjećam se dok smo razgovarale da su mi ispred očiju promicale scene iz filma Sjaj u travi. Kao da sam ga ponovo gledala. A nisam željela.

Prošle su godine, moja drugarica je ozdravila, srela drugog dečka koji je već sve o njoj znao i kojem ništa nije smetalo. Volio ju je. I ona je njega. Činilo mi se dugo poslije da jedina na koju su i film i stvarnost ostavili negativan utisak sam samo ja.

Ako pripadam posljednjoj generaciji  koja je gledala Sjaj u travi, onda onima koji nisu moram reći da, bez obzira što je priča vrhunski ispričana, a glumci lijepi više nikada taj film ne bih pogledala. Čula sam da ima i rimejk, ali ne hvala. Ne bih zbog neugodnog osjećaja u utrobi kojeg imam i danas. Kao kad prisustvujete nekom teškom, gotovo tragičnom događaju i ne želite ga nikada više pomenuti niti ga se sjećati.

I tako, evo slušam nekakvu raspravu o fenomenu ljubavi. Jedni pričaju o istinskoj ljubavi, a drugi o onoj nezdravoj, a navode iste simptome.

Ja se pitam gdje je granica? Jer granica postoji. Samo molim Boga da je nikad niko ne pređe.