Nevjerojatno je kako nas brzo sustignu naši strahovi. I naša obijest. Prije samo dvije godine riječ žeđ me automatski asocirala na Afriku i obnuto. Afrika bez žeđi nije Afrika. Žeđ bez slika bose, gole i iznurene djece koja nemaju snage mahnuti tankom ručicom i otjerati muhu s lica, nije žeđ.

Danas sam prisiljena kupovati vodu. Mislim, plaćam je po cijeni većoj od one za el. energiju, al dodatno kupujem flaširanu vodu jer onu koju već plaćam ne smijem piti.

Kažu ovi malo stariji ( još stariji od mene J ) da su u vrijeme najveće potražnje za naftom i naftnim derivatima 1973. i 1979 godine te , naravno, enormnih cijena tih sirovina izazvanih nestašicom, neke umne glave koje nije imao ko da sluša, isticale da će doći vrijeme da će litar vode biti skuplji od litra nafte. (!?)

Nit ih je ko slušao nit shvaćao zaozbiljno. Osim nekih ljudi iz mog starog kraja na koje je ta tvrdnja ostavila dubok dojam i koji su bili i ostali zgranuti mogućnošću da će pored punog rezervoara goriva i punog jezera vode umirati od žeđi.

Eto, još su mnogi od njih u životu i još voze svoje vozilice i to po cijeni manjoj od cijene litre vode. Ipak, i tu smo zakasnili. U Švici je to bilo prije skoro dvije godine. Znači nas su dvije godine po dva puta pljačkali: prvo uzimajući nas na nafti, a onda i na vodi.

Hajde, de… Toliko nas pljačkaju da smo se više i navikli. Bilo bi neobično da je drugačije.