Archive | Juli 2015

… najbitniji

Da bi neko bio bitan mora imati nekog ko ga smatra bitnim.

Ne mogu se oteti utisku da onaj naš član Predsjedništva i predsjednik najveće stranke ima dogovor s Predsjednikom RS. Ili ima  nekakav problem sa samopouzdanjem.
Ili ne zna osnove političkog komuniciranja. A izgleda da nije bio ni na prvom času iz predmeta osnove liderstva.
Pa gdje ima da lider preferira drugog lidera i daje mu takav značaj konstantno ga optužujući za sve loše?
Pa kakav si to ti lider ako nisi u stanju igrati mudrije od njega i nadigrati ga? Barem ponekad.

Iz njegovih izjava stičem utisak da on ni sam ne vjeruje u svoj autoritet i poput djeteta za sabotažu optužuje jačeg od sebe.

Predsjednik RS bi svakako trebao biti zahvalan onom našem članu Predsjedništva jer uvijek, ali baš uvijek, kad mu se zaklima stolica i postane marginaliziran, onaj naš ga optuži za nešto i time mu pruži ruku da ustane i opstane. Produži mu vijek trajanja. Zašto? Zato što ga on lično smatra bitnijim nego što onaj defakto i jeste.
Čini se da je onaj naš član Predsjedništva najveća potpora Predsjedniku RS. A u lancu komparacije bitan, bitniji, najbitniji nedostaju i bitan i bitniji, a najbitniji je Predsjednik RS.  Barem se stiče takav dojam iz govora Člana Predsjedništva.

This entry was posted on Juli 31, 2015, in Dnevnik.

Predvečerje nečega u BiH

Gledam kako protestanti u Sarajevu pokušavaju provaliti u zgradu Parlamenta F BiH pa se sjetih “spontanih” protesta iz 2014 kada su zapaljene zgrade za čiju odbranu od četnika 1992 najbolji sinovi ove zemlje dadoše živote. Sjetih se i ovog svog posta objavljenog na jednom drugom mjestu 13.02.2014 godine.

O PROTESTIMA I NAMA

“Ovo pišem da ne zaboravim.Pišem kao svoj dnevnik s željom da mu se jednog dana smijem, da pokazujem svojoj djeci kao školski primjer promjena, ne samo u društvu i okruženju već i u meni kao ljudskom biću.Odnosno-nadam se da ću se smijati.Uvijek sam bila stabilna i racionalna, ali u proteklih nekoliko dana su mi se veoma nestabilno i neracionalno mijenjale i misli i emocije, od euforije do apatije i nazad, od racionalnog do iracionalnog, od bijesa prema drugima do bijesa prema nama…Veoma turbulentno. Do 05.02.2014 godine znala sam šta želim, a željela sam kao i svaki obični građanin ove zemlje da mi kvaliteta života bude na takvom nivou pa da me ne zanima ko je predsjednik ili premijer.Jer u naprednim zemljama to je mjerilo.U Kanadi ili npr. Švicarskoj natpolovična većina građana ne zna ni jednu od ove dvije figure. A u Švicarskoj je građanska obaveza, a ne samo pravo izlazak na izbore. Eto, ja sam to željela. Umjesto toga ,evo ovih posljednjih osamnaest godina mi u BiH znamo i deveto koljeno svakog lika koji nam se nasmiješi sa predizbornog plakata.Znamo jer oni žele da znamo.Znamo jer ga prepoznamo ili po bahatosti ili po munjevitom uspjehu u nekoj sferi društvenog života i rada u kojoj je zagarantovano brzo i enormno bogaćenje. O onih osamdeset porodica u čijim je rukama koncentrirano preko osam milijardi maraka ili eura sad neću govoriti.Dakle ,to su bile moje želje. Međutim, bilo je jasno i glupom da se ne ide naprijed. Statistika u koracima izgleda ovako: jedan korak naprijed dva nazad. A naj gore od svega je što je sve to izjedalo društvo iznutra, što su termini od kojih mi se nekad dizala kosa na glavi postali mantra: štela, veza, lopovi,korupcija…Nekad su se ljudi izazivali na dvoboj zbog uvrede časti, a danas u normalnom svijetu za ovakve izjave završavaju na sudu.Kod nas ,međutim, ili rekao ili pas motiku dovuk*o (uzrečica iz sjeverne Hercegovine). Stida je nestalo. Kao da je postala stvar prestiža pokazati da možeš šta hoćeš. A običan svijet koji u tome ne učestvuje umjesto da ,ako ništa drugo, a ono barem da pljuje na takve ide iz krajnosti u krajnost.Često sam čula ogorčene ljude kako govore da „ono“ sve treba popaliti,srušiti, da „nekog“ treba objesiti…S druge strane brojni su oni koji su se priklonili vlastodršcima i za sitan šićar čuvaju im i ližu stražnjicu. Mučno zaista. Da, bila sam za proteste, ali svih nas, a ne samo kako kome zagusti.Jer, iako ne živim loše izjeda me ova nepravda na svakom koraku, potkupljivi službenici, moćni i bezobzirni političari …Izjeda me.Izjeda me stid zbog satiričnih, a za svakog normalnog čovjeka uvredljivih natpisa na stranim portalima o ovoj zemlji za koju se krv prolijevala. Izjeda me nemoć. I zato sam bila za proteste.Ali organizirane , a ne danas borci, juče prosvjetari, sutra penzioneri, a najčešće radnici Hidrogradnje, Polihema, Dite… i tako evo osamnaest godina.I ništa.Vlast, personificirana u nekoliko ,poput pape doživotnih vladara ovih prostora, ostajala je i ostala i gluha i slijepa.Ignorirali su vapaj naroda. S druge strane izgledalo je da taj isti narod i nije u takvoj neimaštini kako govori da jest. Najbolje to pokazuju podaci o uvozu novih automobila, pa onda podaci iz turističkih agencija,pa potrošnja luksuzne robe…Je li se narod „progospodio“ jer brojna su sela gdje nema niti jedne krave ili ovce, dulumi i dulumi neobrađene zemlje? Šta je onda? Neimaština ili šta?Helenejse… Hronologija: 05.02.2014 godine – DA PROTESTI Mediji izvještavaju o izlasku na ulice obespravljenih Tuzlaka, žrtava pljačkaške privatizacije, radnika Dite i Polihema. Slušam polovično jer ovo nisu prvi takvi protesti.Ali drago mi.Hiljade ljudi na ulicama.Bravo Tuzlaci! 06.02.2014 godine – DEMONSTRACIJE? U Tuzli oštećena zgrada Vlade.Korak iz protesta u demonstracije je načinjen.Ovako daleko protestanti nikad nisu otišli. Hiljade na ulicama.Podrška i u drugim gradovima.I u Sarajevu šačica.Nisam na demonstracijama. Nisam jer demonstracije nikad nisu spontane.Protesti mogu biti spontani, a demonstracije zahtijevaju organizaciju, logistiku… Ipak, planiram otići.Jer dosta je više! Premijer Kantona Sarajevo me iziritirao kao niko nikada.Njegova idiotska izjava da građani Sarajeva nemaju razloga za demonstracije jer su im svi zahtjevi ispunjeni i najlojalnije tjera na ulice. 07.02. 2014 godina- NEREDI Nakon zgrade u Tuzli zapaljena je i zgrada Vlade Ze-Do kantona i Sarajeva…gori Predsjedništvo. E,jebiga! Ovo već nije spontano.1992 ljudi su ginuli da sačuvaju srce Sarajeva, a danas neki ušetaše i zapališe. Zbunjena sam ponašanjem policije.Totalno su pasivni. Vrhunac. Demonstracije prerastaju u revoluciju. Već u poslijepodnevnim satima lešinari su počeli kružiti nad Bosnom i Hercegovinom.Osjećam da su posljedice vandalizma nesagledive. Protestanti ili demonstranti mi više nisu onako srcu mili kao dva dana ranije.Razvaljuju se protesti u nečiju korist. Evo, sad je momenat da ponovim zašto ne idem na proteste:jer uvijek za vođu ispliva neki idiot, a ja se smatram pametnom da bi me idiot predvodio. Poslije ovoga svaki pošteni građanin Bosne i Hercegovine će dobro razmisliti da li da ide na proteste ili ne. 08.02.2014 godina- NA LICU MJESTA Obilazim zapaljene zgrade.“Turisti“ slikaju,snimaju…Novinarske ekipe spremne.Čekaju…Miris paljevine vrati mi sjećanje u devedesete. Ovo zaista ne želim. Počele su prozivke. Nisam više uz demonstrante. Sad sam samo uz građane.Smatram da su oni najočajniji iskorišteni.Ona dobro poznata grudva u grudima neda da dišem, oči suze…Žao mi nas.Žao mi što nas uvijek neko nadmudri, zajebe….Što iskoristi naš jad za svoje dobro. A lešinari kruže li kruže. 09.02.2014 godina – ???? Već sam sita i vijesti i priča o demonstracijama. Sve pršti od komunističke terminologije: komuna, narodna vlast, plenum…Otišlo sve u vražiju mater. Od socijalnog bunta stiglo do Deytona i Ustava FBiH. Zapalili zgradu da bi ukinuli kantone. „Gospodo bager nije procesna radnja“ davno reče moj prijatelj pravnik. Mnogi poznanici policajci su povrijeđeni. Na internetu bijesni rat. U prednosti su hučkački mediji.Ne znam da li da plačem ili da vičem. U večernjim satima članovi porodice me informišu šta su toga dana radili.A ono što su radili daleko je od protesta i interneta. Asocijacija na 92-u. I tada smo se pravili da se nas ne tiče. – Samo da rata ne bude…-ote mi se. 10.02.2014 godina- BURŽUJKA Danas,odnosno jutros sam shvatila da sam buržujka.Bože svemogući koliko je moje viđenje situacije i viđenje moje bebisiterke različito!? Jutros u mimohodu razmijenismo mišljenja.Ja osudih vandalizam,a ona uzvrati pitanjem: – I ranije su mirno protestovali i šta je bilo? Ništa:Smijali im se. Moj muž od septembra nije primio plaću… – Znam, ali paljenje nije način… – Zašto? Neka vide kako je ostati bez radnog mjesta. Znam joj situaciju i znam da je u pravu.Ipak…Idem kroz park na posao i zaključujem da sam poput bajnog premijera daleko od stvarnosti. Zaključujem i samoj sebi priznajem da strepim od tog nečeg koje me može bez posla ostaviti. A šta onda? Ništa… Nekoliko već klimavih Vlada i pojedinaca su se povukli sa funkcija.Najuporniji ostaju. K*o psi se kolju za komad mesa. Svako spašava svoju guzicu. Plenum građana prava farsa. Podsjeti me na Francusku revoluciju iz ugla književnika. Senka kaže da je dobro što smo se i pobunili,jer kakav bi to mi narod, nacija bili da samo trpimo. A svaka revolucija nosi rizik da se iz nje izrodi neko zlo.Sagledavajući višesatno situaciju zaključujemo da imamo otprilike svijest djece ( ona i ja): neka se dešava samo da nas niko ne dira. Hajde daBogda na hair i na dobro. 11.02.,12.02.2014 godine – A GDJE ĆEMO SAD? Na ulicama je sve manje demonstranata.Ostaju najuporniji. Plenum građana se raspršio u svojim zahtjevima da će na kraju pojesti same sebe. Podijeljena su mišljenja oko rezultata demonstracija.Dok neki smatraju da su građani poslali snažnu poruku vlastima, drugi optužuju neke političke centre da su laboratorijski iznjedrili nerede za svoju ličnu promociju. Ja ne znam šta da mislim.Praktičar u meni analizira i sumira.Tako da, ako izostavimo pad Vlade KS koja ionako nije imala skupštinsku podršku , materijalnu štetu, povrijeđene policajce i demonstrante ništa se nije postiglo. Nedefinisani i nejasni zahtjevi ne dobijaju odgovor. Sad za sad revolucija je sabotirana. Do sljedećih protesta.Ako ih bude…”

Nadam se da će ovi protesti zaista biti protesti i da radnici neće dozvoliti ovaj put da budu izmanipulirani. Nadam se da će jednom prepoznati prave lopove i doći pred njihove tvrđave.

 

Prozori u svijet

Gdje su ona vremena kad po sedam dana ništa nisam radila, a da se nisam pitala da li će djeca spasiti Jelenka? Ili kasnije hoće li se ona udati za onog? To su bila divna vremena kad sam znala kojeg dana u sedmici je koja serija na sva tri postojeća kanala. Moje traume počele su devedesetih kad je babo kupio onaj limeni tanjir zvan satelitska antena. Pa kolika je bila očekivalo se da pohvata signale iz druge galaksije! I onda zavisno prema kojem je satelitu okrenuta imali smo širok izbor kanala. Sjećam se da sam do duboko u noć ostajala budna držeći daljinski u ruci i mijenjala kanale. Neprestano. Ustvari ja i nisam ništa vidjela niti gledala jer nisam imala strpljenja ni na jednom se zaustaviti dovoljno dugo da upratim radnju.samo sam putovala kroz daljinski i scene su se izmjenjivale.

Sve dok mi se nije ogadilo.

Nakon toga godinama nisam gledala televiziju duže od pola sata dnevno. Radije sam vrijeme provodila s knjigom.S pojavom kablovskih operatera situacija se ponovila, ali za kratko. Ovog puta mi se brže ogadilo. I tako ja juče odmaram u poslijepodnevnim satima s daljinskim u ruci (nakon mnooogo godina).  Listam i vidim da su na programu serije o kojima se priča: Igra prijestolja, Osveta, CSI ovaj ili onaj…

Izaberem Garfilda.

Zaista nisam imala srca da samu sebe maltretiram upoznavanjem sa likovima i radnjom starom nekoliko godina.

I pitam se da li zaista svaka ona emisija, film, crtać…ima svog gledaoca ili ima i onih koje niko sinoć nije gledao? Kažu važno je da ima ponude. Da, zakon tržišta. Ponude ima i previše ako mislimo na kvantitet. Kvalitet je druga priča.

 

This entry was posted on Juli 29, 2015, in Dnevnik.

Prijedlog zakona o radu je legalizacija postojećeg stanja

 

Urušavanje svih dostignuća se nastavlja. Jest da su se ta dostignuća nekad zvala socijalistička, ali ta omražena riječ im ne bi trebala umanjiti vrijednost. Država koja je prednjačila u građenju i poštivanju radničkih prava do 91-92 polahko se vraća robovlasničkom sistemu. Mora biti jasno da je u njenom putu unazad nije okrenuo novi Prijedlog zakona o radu tek upućenog u parlamentarnu proceduru. Njen povratak je započeo ranih devedesetih kada je kao da je kužno počelo odbacivanje svega što je bilo prije rata. Ne samo ideologije koja je bila takva kakva je bila nego i svega što je vrijedilo. I materijalnog i nematerijalnog.  Nažalost, to neselektivno gaženje i rušenje svega fantastično je pogodovalo skorojevićima i tajkunima. Pogodite ko je najžešće pogođen takvim odnosom prema još uvijek važećim zakonima i standardima?
Da se razumijemo: ja pamtim odlično 80-te i nisam zasigurno jugonostalgičar. Smatram sebe racionalnom osobom i to je jedini razlog zašto mi se ni tih devedesetih nije dopalo to galopirajuće obezvređivanje svih dostignuća.
Krajem devedesetih radila sam u preduzeću u stopostotnom vlasništvu države. Znam i pamtim sve tegobe rada u novom okruženju. Maloumni političari u službi i vlasništvu tajkuna radili su na uništavanju onog što su trebali štititi. Kampanja o novom dobu i novom svjetskom poretku koji ne priznaje radnička prava i ništa i nikog osim svemogućeg i sveznajućeg tajkuna bila je žestoka i provodila se svuda i u svakom momentu. Radnici su iz našeg preduzeća odlazili u konkurentsku privatnu firmu za 100 km veću plaću i pristajali da rade i bez zdravstvenog i penzionog osiguranja. Prihvatili su da je to novo kapitalističko doba u kojem je samo novac bitan. Nikad u kraćem roku nije veći broj ljudi indoktriniran. Čak je i komunistima trebalo nekoliko desetljeća da postignu onakav stepen poslušnosti. Ispostavilo se da su za naše new biznismene komunisti mala maca.
Keš, keš, keš…i samo keš.
Da, svi mi zbog toga i idemo na posao. Ipak…
Indoktrinacija se nastavila i narednih godina, a onda je potvrđena i zakonima iz oblasti radnog prava. Mlaka i sporadična borba sindikata i kritika iz EU ponekad je znala uroditi plodom i popraviti loš položaj radničke klase. Ali i privatni sektor je uznapredovao. Nevjerojatno je da npr. Asocijacija poslodavaca FBiH razmatra Zakon o državnoj službi. Šta oni imaju s tim?  I to je prošlo kao da se nije ni desilo. A zašto su ga razmatrali? Ima taj zakon falinki, ali i štiti radnička prava. Znam, znam…u ovoj državi državni službenik nije baš na visokoj cijeni i nije branša koja se naročito poštuje. Asocijacija poslodavaca pokušava pokrenuti proces izmjene ovog zakona i ograničenje radničkih prava. Zašto? Zato što, iako ih ne vole ipak ostali radnici vole da se upoređuju sa državnim službenicima. Povlače paralele. I to je ono što ovim skorojevićima i tajkunima smeta. Treba i državnim službenicima umanjiti ono što im je zakon dao da se radnička klasa nema s kim upoređivati, a ne ne daj Bože i tražiti ista prava i za sebe. Neka budu zahvalni što uopće i rade.
Ima pomenuti zakon i prenapuhanih prava kao što su ona o prevozu, toplom obroku…
Ipak, sindikati iz realnog sektora umjesto da se bore za izjednačavanje sa državnim službenicima postizanjem njihovog nivoa, oni se bore za vraćanje unazad tih istih državnih službenika.

Što se tiče provođenja u praksi novog zakona ukoliko bude usvojen i njegovih štetnih posljedica po radnike, radnici se ne trebaju plašiti: jer to je samo legalizacija postojećeg stanja. Ni sadašnji zakon se ne poštuje odnosno u praksi izgleda upravo ovako kao sadašnji prijedlog. Imaju li ti sindikati podatke ko i koje firme su kršile sadašnji zakon po pitanju npr.  godišnjeg odmora? Naravno da nemaju. Moji prijatelji stvarno koriste sedam dana godišnjeg iako im na ugovoru uredno piše da imaju pravo na 18 radnih dana.
I šta sad? Ništa.

Zaključak je da se sindikati prvo trebaju naučiti osnovama sindikalne borbe i biti zaista sindikati. Jer da su bili sindikati i radili ono što im zakon dozvoljava radi  zaštite svojih prava do ovog ne bi ni došlo.

 

Kako sam zavoljela godišnji odmor

Godišnji odmor sam koristila  najmanje u svrhe za koje ga je zakonodavac predvidio. Naročito je tako bilo u vrijeme kad sam ga koristila po ranijim zakonima. Dakle, za sve i svašta osim za odmor. Bezbroj puta sam rekla da je ironično što se uopće i zove “godišnji odmor”. Često sam ga zvala “godišnji umor” jer se dešavalo da jedva čekam kraj tog i takvog odmora i povratak na posao. Jer svi teški poslovi i oni vremenski zahtjevniji ostavljani su za obaviti na godišnjem odmoru: i veći zahvati na autu i veći zahvati na kući ili stanu, popravka, renoviranje i najblaži oblik kućne radinosti, to famozno krečenje i spremanje kuće. To se sve uvijek ostavljalo za godišnji odmor. Jer, šta drugo da radiš tri sedmice? Odmaraš? Od čega?
Kasnije se svrha godišnjeg odmora proširila pa sam ga koristila ako je bolestan neko od mlađih članova obitelji, pa ako je bolestan neko od starijih članova obitelji. Nisam ga koristila jedino ako sam i sama bila bolesna. U takvim situacijama sam išla na posao jer sam se jedino na poslu mogla pošteno odmoriti. Znam da ovo zvuči kao da ja ama baš ništa ne radim. Neću nikog razuvjeravati , ali ipak moram reći da to nije zato nego što na poslu radni prostor ne dijelim ni sa kim pa mogu malo mirno disati , a to je već pola odmora.
Godišnji odmor se koristi i  ako treba neku papirologiju ganjati. I pred Bajram. I iza Bajrama. I ako se žene najbliži rođaci. I ako dolazi rodbina iz inostranstva. Uvijek po dan-dva. Dakle, koristi se za sve osim za odmor.
E, tako je bilo mnogo godina. Onda sam se iznenada prije izvjesnog vremena dozvala pameti i odlučila da sve poradim do godišnjeg odmora. I da na odmoru stvarno odmorim. Tako sam uradila i ove godine. I sad mi je najveći problem kako se ponovo navići na obuću s petom nakon japanki i ostale ljetne obuće? Kako se navići na peglanje odjeće za posao? I da ne nabrajam sve one svakodnevne obaveze i navike koje kao od šale odbacim u vrijeme godišnjeg odmora. Zaista je čudno kako mi malo vremena treba da se naviknem na svakodnevicu ispunjenu leškarenjem, plivanjem, spavanjem bez uključenog alarma, večernjim šetnjama i gledanjem tv duboko u noć. Konačno sam zavoljela godišnji odmor.

 

Šta je nama Dino Merlin

 

I ja sam slušala Merlina. Znala svaku pjesmu. Kao damar osjećala svaki dio pjesme  gdje treba podići ruke, zatvoriti oči,  spustiti glas i zapjevati.  Bila jedna od, kako kažu 80 000 posjetilaca na Koševu davne devedeset i neke. Ili možda  čak 2000 – te? Ne znam više ni koja je bila. A neda mi se jurcati po netu u potrazi za tačnim podatkom. Uglavnom, negdje sam u onoj masi vidljivoj na albumu Koševo Live, na tribinama, zapalila u transu  “Drinu”sa najboljom prijateljicom. I otkidala. Jer, to je Dino. A samo Dino može napraviti pjesmu u kojoj ne poziva na grijeh i da pjesmu znaju i pjevaju svi bez obzira imali ili ne sluha i dara. Jer, kad pjevaš Zulejhu niko te i ne sluša. Ne smije ti se. Pjevaš ti, a svi čuju Dinu. Takve su njegove pjesme. Takav učinak imaju na slušaoce.

Ipak, ne mogu da se otmem utisku da je Dino Merlin duboko proračunat čovjek. Komercijalista. Jednom je dozvolio sebi da izgovori riječi iza kojih nisu stajala djela. Jednom je dozvolio da ga citiraju s ironijom. I shvatio je da njegove riječi imaju težinu. Zato od tada manje priča, a više pjeva. Jer, od priče je imao samo  štete, a od pjesme korist. I to fantastičnu.  Pretvorila mu je život u Švicarsku. Neka je kad čovjek zna.

I večeras hiljade, kažu opet oko 70 000  otkida na Koševu. Što mladih što onih malo mlađih. Gurali se za ulaznice, plaćali po duploj cijeni, možda i pokisli…Ali, osjećaju da vrijedi. Kao da sudjeluju u historijskom spektaklu. A Dino pjeva i zarađuje. Gradi Švicarsku. Ponavljam: neka je kad zna. Šta god ko može prodati  i zaraditi neka proda i neka zaradi kad narod hoće kupiti. Neka i onih što pale upaljače, pjevaju s Dinom, lelujaju se u ritmu njegove Školjke. Mladi su, prašta im se…Barem što se nas tiče. O onom drugom oprostu o kojem je progovorio i Srđan Puhalo neću da govorim. Nije u mojoj nadležnosti. Ipak, nakon onog davnog Koševa odnekud se u meni javio osjećaj iskorištenosti. Znate ono kad imate osjećaj da vas je neko za nešto iskoristio, ali tačno ne znate zašto. E, takav osjećaj sam ja imala poslije Dininog koncerta i to od trena kad je isprekidanim glasom počeo vikati u mikrofon “Hvala Koševo! Hvala Sarajevo!”  Zašto?  Zašto takva emotivna zahvala? Kako i ne bi bila! Pa rehabilitovali smo ga. Eto zašto. Od onog “herojskog izlaska” iz Sarajeva ratne devedeset i neke Dino Merlin jest pjevao, jest snimao, ali bio je skoro pa čovjek bez domovine. Repa bez korijena. Malo je ispipavao Sarajevo, zavirivao, provirivao…A onda se odvažio na taj prvi koncert na Koševu i ponovo postao “naš”. Ipak, moje mišljenje da je duboko proračunat potvrdio je i beogradskim koncertima. Naglašavam, ne govorim o beogradskoj publici. Govorim o Dini čije ranije  izjave nisu ni u ludilu dale naslutiti da će nekad i kročiti u Beograd, a ne i pjevati u njemu. Ipak je zapjevao. Hajd neka je. Oni nama Cecu mi njima Dinu. Beograđani su ipak na dobitku. A na dobitku je bio i Dino. Inače od onog izlaska iz Sarajeva Dino je uvijek na dobitku. Ne zamjeram ja njemu što je otišao. Otišli su mnogi zašto ne bi i on? Ja samo ne volim dinar efendije. A Dino Merlin je definitivno to. I zato već odavno niti ga slušam niti ga gledam. Ima ih koji nisu muhanati kao ja i koji će dati teško zarađenu dnevnicu za kartu. Ja nakon onog Koševa više nikad. Nek se vidi da i godine nečem služe.

Samo da se zna na čijoj sam strani

Nemam namjeru da pametujem. Ali ni da se pravdam. Od onih sam koji imaju svoje mišljenje. O svemu. I o sebi i o događajima. Imam i o ljudima, ali o njima rijetko pričam. A ako već moram da pričam, onda radije pričam lijepo. Znam ja da mnogi nisu ni lijepi ni fini, ali mi jednostavno žao trošiti svoje vrijeme na njih, pa makar se to vrijeme mjerilo  sekundama. Jer, izgubljeno se ne vraća.

Nisam rob novokomponovanih društvenih pravila. Ne živim život na društvenim mrežama. Nemam otvoren brak. Nisam zagovornik plišanog roditeljstva niti sam takav roditelj. Naprotiv.  Ne bojim se samoće. Ne bojim se ni svađe. Ne bojim se ni sukoba. Radije bih da to izbjegnem, ali ako moram onda sam tu, čekam. Nisam rob mode i niko me ne može ubijediti da lijepo izgledaju roze tange iznad crnih pantalona. Izgledaju vulgarno. Ne ulizujem se nikome. I nizašto. Ne kukam kako je sve u parama ili šteli. Ne smatram da je za sve moje nevolje krivo tročlano predsjedništvo. Za neke jesu, ali nikako za sve. Poštujem vjeru i vjernike, poštujem Ramazan i postače. O nepostačima ne pričam. Ko posti sebi posti. Isto je i s onima koji ne poste. Isto je i s onima koji završavaju fakultet i onima koji nisu. Za sebe rade i jedni i drugi.

Ono što najviše prezirem je licemjerje.  Biti ono što jesi ma u kakvoj se situaciji i u kakvom društvu našao jest teško. Ipak, kad se jednom okusi slast onoga što se zove “biti svoj” nikad se više ne poželi vratiti u masu. Biti svoj i u imanju i u neimanju, i uz Ramazan i za Bajram, i 11. jula i svih ostalih 364 dana u godini svih godina barem za svog života. Ne staviti cvijet Srebrenice na profil jer je to trend, jer svi stavljaju, a nepoštovati ni žrtve ni njihove porodice ostalih dana u godini. I ne samo srebreničke žrtve. Srebrenica jest sinonim za stradanje, ali ne zaboraviti ni žrtve Prijedora, Banjaluke, Istočne Hercegovine, Gaze, Mijanmara…Jer žrtva je žrtva. NE licemjerju jer svijet ga je pun. I bez našeg doprinosa. Ipak, šta da se radi? Odmahne rukom?  Možda pljune?

Ima li još šta da dodam? Još nešto što je trendi, a što ja niti prihvaćam niti radim? Nešto što sam izostavila? Ima, ali neću. Za danas je dosta.

Uostalom i ne pišem zbog toga. Sve što sam napisala, napisala sam zbog nečeg drugog. Zbog ovih nekoliko rečenica na kraju. Na ovo me inspirisala  moja blogerska prijateljica. Kritizirala je trendove na društvenim mrežama. Složila sam se sa svim što je napisala. Ipak, ja ne bih bila ja da nemam šta dodati. Čisto, onako, da se  zna.

A dodaću nešto što sam već pominjala: priču o Ibrahimu a.s. i golubu. Jedna od meni najdražih predaja. Dakle, kada su neprijatelji zapalili Ibrahima a.s., golub je zahvatio vode u kljun i pustio na vatru. Ostale ptice su mu rekle da to uzalud radi jer šta je njegova kap na onoliku vatru. Golub je odgovorio: “Znam, ali samo da pokažem na čijoj sam strani”

Eto tako. I ja sam promijenila profilnu. Nisam to učinila zbog fb frendova. Ni zbog trenda. Učinila sam to da pokažem na čijoj sam strani. A na strani sam pravde i žrtve.

 

 

 

 

Kancelarijske muke na +35

 

Juče sam jedva ostala budna do kraja radnog vremena. Velika mahana mog radnog prostora je nedostatak klima uređaja kojeg inače čim ljeto prođe i ne želim. Tako sam morala raditi ( ako se napor da ostanem budna može tako nazvati) na +35. U nekoliko navrata sam se pobojala da ću zaista zaspati i da bi me mogla spremačica tako usnulu zateći. A kako ja inače imam uvrnutu maštu i uvijek svojoj bojazni dodam novi detalj, onda sam zamislila kako me prepala i kako sam ja onako iza sna i u šoku pala sa stolice. Ne, tu nije kraj: zamislila sam da bih se u tom padu mogla i teže povrijediti i možda morati tražiti liječničku pomoć.

A do tada bi već svi znali da sam zaspala.

Dodatni problem je što nemam dodatno osiguranje. Eto zašto sam morala ostati budna.

Žalim se kolegicama, a one obje požuriše da kažu kako su muku mučile s istim problemom. Elem, zaključimo mi da bi bilo najbolje onu veliku salu privremeno pretvoriti u spavaonu i na popodnevnu dremku. K᾿o u obdanistu. I mozes misliti akustike, kad počne hrkanje u različitim intervalima i jačinama…Filharmonija.

 

 

Poslije Rezolucije

 

Bil hair. Čovjek nikad ne zna zašto je nešto dobro. Ali treba da zna da je uvijek svako zlo za neko dobro.

Eto, ne mogu da ne spomenem…

 

 

:( :( :(

 

Nevjerojatno je kako izgleda da je sve stalo, i vrijeme i događaji i život, i to samo zato  što smo mi odlučili da nekoliko dana živimo bez svježih informacija. Kad sam ja zadnji put poslušala vijesti pričalo se da Nikolić moli Putina da Rusija stavi veto na Rezoluciju o Srebrenici, a danas čitam i tekst Rezolucije. U Grčkoj je vladalo predreferendumsko stanje, a danas o referendumu više niko ne govori. Bio i prošao. Meteorolozi su najavljivali velike vrućine , a sada liječnici savjetuju kako da se nosimo sa njima. Imala sam osjećaj tih nekoliko dana da se ništa ne dešava. Danas vidim da se svašta izdešavalo. Mislim nešto , šta bi bilo da jednu godinicu apstiniram od interneta i tv?
Nakon tih nekoliko dana posvećenosti drugačijem životu, vratila sam se, evo, nekim starim navikama. Prvo da pročitam vijesti i to one prave. I tako pročitam da je smijenjen Antony Jenkins, izvršni direktor najveće engleske banke Barclays koji je „značajno DOPRINJEO“ razvoju te banke. Na drugom sajtu pročitam kako je „poseta Angele Merkel dupla pobeda „SRBSKE“ diplomatije i „SRBSKE“ države danas“. I da ne nabrajam. Šta da kažem? Jedno je kad se mi, koji pišemo za svoju dušu, ponekad opustimo i malo ignorišemo pravopis i gramatiku, ali sasvim je nešto drugo tako traljavo raditi posao za koji ti neko plaća. I još mi je nejasnije kad takav traljav novinar ostane i dalje novinar i za neko vrijeme ponovo naletim na njegove ili njihove bisere.
Neke stvari se očito ne mijenjaju. Mogu ja biti van događaja i godinu dana, al kad se vratim konstatovat ću da je neko nečem doprinjeo, da srbska diplomacija bilježi nove pobjede i ko zna šta još.