Da bi neko bio bitan mora imati nekog ko ga smatra bitnim.

Ne mogu se oteti utisku da onaj naš član Predsjedništva i predsjednik najveće stranke ima dogovor s Predsjednikom RS. Ili ima  nekakav problem sa samopouzdanjem.
Ili ne zna osnove političkog komuniciranja. A izgleda da nije bio ni na prvom času iz predmeta osnove liderstva.
Pa gdje ima da lider preferira drugog lidera i daje mu takav značaj konstantno ga optužujući za sve loše?
Pa kakav si to ti lider ako nisi u stanju igrati mudrije od njega i nadigrati ga? Barem ponekad.

Iz njegovih izjava stičem utisak da on ni sam ne vjeruje u svoj autoritet i poput djeteta za sabotažu optužuje jačeg od sebe.

Predsjednik RS bi svakako trebao biti zahvalan onom našem članu Predsjedništva jer uvijek, ali baš uvijek, kad mu se zaklima stolica i postane marginaliziran, onaj naš ga optuži za nešto i time mu pruži ruku da ustane i opstane. Produži mu vijek trajanja. Zašto? Zato što ga on lično smatra bitnijim nego što onaj defakto i jeste.
Čini se da je onaj naš član Predsjedništva najveća potpora Predsjedniku RS. A u lancu komparacije bitan, bitniji, najbitniji nedostaju i bitan i bitniji, a najbitniji je Predsjednik RS.  Barem se stiče takav dojam iz govora Člana Predsjedništva.

Gledam kako protestanti u Sarajevu pokušavaju provaliti u zgradu Parlamenta F BiH pa se sjetih “spontanih” protesta iz 2014 kada su zapaljene zgrade za čiju odbranu od četnika 1992 najbolji sinovi ove zemlje dadoše živote. Sjetih se i ovog svog posta objavljenog na jednom drugom mjestu 13.02.2014 godine.

O PROTESTIMA I NAMA

“Ovo pišem da ne zaboravim.Pišem kao svoj dnevnik s željom da mu se jednog dana smijem, da pokazujem svojoj djeci kao školski primjer promjena, ne samo u društvu i okruženju već i u meni kao ljudskom biću.Odnosno-nadam se da ću se smijati.Uvijek sam bila stabilna i racionalna, ali u proteklih nekoliko dana su mi se veoma nestabilno i neracionalno mijenjale i misli i emocije, od euforije do apatije i nazad, od racionalnog do iracionalnog, od bijesa prema drugima do bijesa prema nama…Veoma turbulentno. Do 05.02.2014 godine znala sam šta želim, a željela sam kao i svaki obični građanin ove zemlje da mi kvaliteta života bude na takvom nivou pa da me ne zanima ko je predsjednik ili premijer.Jer u naprednim zemljama to je mjerilo.U Kanadi ili npr. Švicarskoj natpolovična većina građana ne zna ni jednu od ove dvije figure. A u Švicarskoj je građanska obaveza, a ne samo pravo izlazak na izbore. Eto, ja sam to željela. Umjesto toga ,evo ovih posljednjih osamnaest godina mi u BiH znamo i deveto koljeno svakog lika koji nam se nasmiješi sa predizbornog plakata.Znamo jer oni žele da znamo.Znamo jer ga prepoznamo ili po bahatosti ili po munjevitom uspjehu u nekoj sferi društvenog života i rada u kojoj je zagarantovano brzo i enormno bogaćenje. O onih osamdeset porodica u čijim je rukama koncentrirano preko osam milijardi maraka ili eura sad neću govoriti.Dakle ,to su bile moje želje. Međutim, bilo je jasno i glupom da se ne ide naprijed. Statistika u koracima izgleda ovako: jedan korak naprijed dva nazad. A naj gore od svega je što je sve to izjedalo društvo iznutra, što su termini od kojih mi se nekad dizala kosa na glavi postali mantra: štela, veza, lopovi,korupcija…Nekad su se ljudi izazivali na dvoboj zbog uvrede časti, a danas u normalnom svijetu za ovakve izjave završavaju na sudu.Kod nas ,međutim, ili rekao ili pas motiku dovuk*o (uzrečica iz sjeverne Hercegovine). Stida je nestalo. Kao da je postala stvar prestiža pokazati da možeš šta hoćeš. A običan svijet koji u tome ne učestvuje umjesto da ,ako ništa drugo, a ono barem da pljuje na takve ide iz krajnosti u krajnost.Često sam čula ogorčene ljude kako govore da „ono“ sve treba popaliti,srušiti, da „nekog“ treba objesiti…S druge strane brojni su oni koji su se priklonili vlastodršcima i za sitan šićar čuvaju im i ližu stražnjicu. Mučno zaista. Da, bila sam za proteste, ali svih nas, a ne samo kako kome zagusti.Jer, iako ne živim loše izjeda me ova nepravda na svakom koraku, potkupljivi službenici, moćni i bezobzirni političari …Izjeda me.Izjeda me stid zbog satiričnih, a za svakog normalnog čovjeka uvredljivih natpisa na stranim portalima o ovoj zemlji za koju se krv prolijevala. Izjeda me nemoć. I zato sam bila za proteste.Ali organizirane , a ne danas borci, juče prosvjetari, sutra penzioneri, a najčešće radnici Hidrogradnje, Polihema, Dite… i tako evo osamnaest godina.I ništa.Vlast, personificirana u nekoliko ,poput pape doživotnih vladara ovih prostora, ostajala je i ostala i gluha i slijepa.Ignorirali su vapaj naroda. S druge strane izgledalo je da taj isti narod i nije u takvoj neimaštini kako govori da jest. Najbolje to pokazuju podaci o uvozu novih automobila, pa onda podaci iz turističkih agencija,pa potrošnja luksuzne robe…Je li se narod „progospodio“ jer brojna su sela gdje nema niti jedne krave ili ovce, dulumi i dulumi neobrađene zemlje? Šta je onda? Neimaština ili šta?Helenejse… Hronologija: 05.02.2014 godine – DA PROTESTI Mediji izvještavaju o izlasku na ulice obespravljenih Tuzlaka, žrtava pljačkaške privatizacije, radnika Dite i Polihema. Slušam polovično jer ovo nisu prvi takvi protesti.Ali drago mi.Hiljade ljudi na ulicama.Bravo Tuzlaci! 06.02.2014 godine – DEMONSTRACIJE? U Tuzli oštećena zgrada Vlade.Korak iz protesta u demonstracije je načinjen.Ovako daleko protestanti nikad nisu otišli. Hiljade na ulicama.Podrška i u drugim gradovima.I u Sarajevu šačica.Nisam na demonstracijama. Nisam jer demonstracije nikad nisu spontane.Protesti mogu biti spontani, a demonstracije zahtijevaju organizaciju, logistiku… Ipak, planiram otići.Jer dosta je više! Premijer Kantona Sarajevo me iziritirao kao niko nikada.Njegova idiotska izjava da građani Sarajeva nemaju razloga za demonstracije jer su im svi zahtjevi ispunjeni i najlojalnije tjera na ulice. 07.02. 2014 godina- NEREDI Nakon zgrade u Tuzli zapaljena je i zgrada Vlade Ze-Do kantona i Sarajeva…gori Predsjedništvo. E,jebiga! Ovo već nije spontano.1992 ljudi su ginuli da sačuvaju srce Sarajeva, a danas neki ušetaše i zapališe. Zbunjena sam ponašanjem policije.Totalno su pasivni. Vrhunac. Demonstracije prerastaju u revoluciju. Već u poslijepodnevnim satima lešinari su počeli kružiti nad Bosnom i Hercegovinom.Osjećam da su posljedice vandalizma nesagledive. Protestanti ili demonstranti mi više nisu onako srcu mili kao dva dana ranije.Razvaljuju se protesti u nečiju korist. Evo, sad je momenat da ponovim zašto ne idem na proteste:jer uvijek za vođu ispliva neki idiot, a ja se smatram pametnom da bi me idiot predvodio. Poslije ovoga svaki pošteni građanin Bosne i Hercegovine će dobro razmisliti da li da ide na proteste ili ne. 08.02.2014 godina- NA LICU MJESTA Obilazim zapaljene zgrade.“Turisti“ slikaju,snimaju…Novinarske ekipe spremne.Čekaju…Miris paljevine vrati mi sjećanje u devedesete. Ovo zaista ne želim. Počele su prozivke. Nisam više uz demonstrante. Sad sam samo uz građane.Smatram da su oni najočajniji iskorišteni.Ona dobro poznata grudva u grudima neda da dišem, oči suze…Žao mi nas.Žao mi što nas uvijek neko nadmudri, zajebe….Što iskoristi naš jad za svoje dobro. A lešinari kruže li kruže. 09.02.2014 godina – ???? Već sam sita i vijesti i priča o demonstracijama. Sve pršti od komunističke terminologije: komuna, narodna vlast, plenum…Otišlo sve u vražiju mater. Od socijalnog bunta stiglo do Deytona i Ustava FBiH. Zapalili zgradu da bi ukinuli kantone. „Gospodo bager nije procesna radnja“ davno reče moj prijatelj pravnik. Mnogi poznanici policajci su povrijeđeni. Na internetu bijesni rat. U prednosti su hučkački mediji.Ne znam da li da plačem ili da vičem. U večernjim satima članovi porodice me informišu šta su toga dana radili.A ono što su radili daleko je od protesta i interneta. Asocijacija na 92-u. I tada smo se pravili da se nas ne tiče. – Samo da rata ne bude…-ote mi se. 10.02.2014 godina- BURŽUJKA Danas,odnosno jutros sam shvatila da sam buržujka.Bože svemogući koliko je moje viđenje situacije i viđenje moje bebisiterke različito!? Jutros u mimohodu razmijenismo mišljenja.Ja osudih vandalizam,a ona uzvrati pitanjem: – I ranije su mirno protestovali i šta je bilo? Ništa:Smijali im se. Moj muž od septembra nije primio plaću… – Znam, ali paljenje nije način… – Zašto? Neka vide kako je ostati bez radnog mjesta. Znam joj situaciju i znam da je u pravu.Ipak…Idem kroz park na posao i zaključujem da sam poput bajnog premijera daleko od stvarnosti. Zaključujem i samoj sebi priznajem da strepim od tog nečeg koje me može bez posla ostaviti. A šta onda? Ništa… Nekoliko već klimavih Vlada i pojedinaca su se povukli sa funkcija.Najuporniji ostaju. K*o psi se kolju za komad mesa. Svako spašava svoju guzicu. Plenum građana prava farsa. Podsjeti me na Francusku revoluciju iz ugla književnika. Senka kaže da je dobro što smo se i pobunili,jer kakav bi to mi narod, nacija bili da samo trpimo. A svaka revolucija nosi rizik da se iz nje izrodi neko zlo.Sagledavajući višesatno situaciju zaključujemo da imamo otprilike svijest djece ( ona i ja): neka se dešava samo da nas niko ne dira. Hajde daBogda na hair i na dobro. 11.02.,12.02.2014 godine – A GDJE ĆEMO SAD? Na ulicama je sve manje demonstranata.Ostaju najuporniji. Plenum građana se raspršio u svojim zahtjevima da će na kraju pojesti same sebe. Podijeljena su mišljenja oko rezultata demonstracija.Dok neki smatraju da su građani poslali snažnu poruku vlastima, drugi optužuju neke političke centre da su laboratorijski iznjedrili nerede za svoju ličnu promociju. Ja ne znam šta da mislim.Praktičar u meni analizira i sumira.Tako da, ako izostavimo pad Vlade KS koja ionako nije imala skupštinsku podršku , materijalnu štetu, povrijeđene policajce i demonstrante ništa se nije postiglo. Nedefinisani i nejasni zahtjevi ne dobijaju odgovor. Sad za sad revolucija je sabotirana. Do sljedećih protesta.Ako ih bude…”

Nadam se da će ovi protesti zaista biti protesti i da radnici neće dozvoliti ovaj put da budu izmanipulirani. Nadam se da će jednom prepoznati prave lopove i doći pred njihove tvrđave.

Gdje su ona vremena kad po sedam dana ništa nisam radila, a da se nisam pitala da li će djeca spasiti Jelenka? Ili kasnije hoće li se ona udati za onog? To su bila divna vremena kad sam znala kojeg dana u sedmici je koja serija na sva tri postojeća kanala. Moje traume počele su devedesetih kad je babo kupio onaj limeni tanjir zvan satelitska antena. Pa kolika je bila očekivalo se da pohvata signale iz druge galaksije! I onda zavisno prema kojem je satelitu okrenuta imali smo širok izbor kanala. Sjećam se da sam do duboko u noć ostajala budna držeći daljinski u ruci i mijenjala kanale. Neprestano. Ustvari ja i nisam ništa vidjela niti gledala jer nisam imala strpljenja ni na jednom se zaustaviti dovoljno dugo da upratim radnju.samo sam putovala kroz daljinski i scene su se izmjenjivale.

Sve dok mi se nije ogadilo.

Nakon toga godinama nisam gledala televiziju duže od pola sata dnevno. Radije sam vrijeme provodila s knjigom.S pojavom kablovskih operatera situacija se ponovila, ali za kratko. Ovog puta mi se brže ogadilo. I tako ja juče odmaram u poslijepodnevnim satima s daljinskim u ruci (nakon mnooogo godina).  Listam i vidim da su na programu serije o kojima se priča: Igra prijestolja, Osveta, CSI ovaj ili onaj…

Izaberem Garfilda.

Zaista nisam imala srca da samu sebe maltretiram upoznavanjem sa likovima i radnjom starom nekoliko godina.

I pitam se da li zaista svaka ona emisija, film, crtać…ima svog gledaoca ili ima i onih koje niko sinoć nije gledao? Kažu važno je da ima ponude. Da, zakon tržišta. Ponude ima i previše ako mislimo na kvantitet. Kvalitet je druga priča.

Urušavanje svih dostignuća se nastavlja. Jest da su se ta dostignuća nekad zvala socijalistička, ali ta omražena riječ im ne bi trebala umanjiti vrijednost. Država koja je prednjačila u građenju i poštivanju radničkih prava do 91-92 polahko se vraća robovlasničkom sistemu. Mora biti jasno da je u njenom putu unazad nije okrenuo novi Prijedlog zakona o radu tek upućenog u parlamentarnu proceduru. Njen povratak je započeo ranih devedesetih kada je kao da je kužno počelo odbacivanje svega što je bilo prije rata. Ne samo ideologije koja je bila takva kakva je bila nego i svega što je vrijedilo. I materijalnog i nematerijalnog.  Nažalost, to neselektivno gaženje i rušenje svega fantastično je pogodovalo skorojevićima i tajkunima. Pogodite ko je najžešće pogođen takvim odnosom prema još uvijek važećim zakonima i standardima?
Da se razumijemo: ja pamtim odlično 80-te i nisam zasigurno jugonostalgičar. Smatram sebe racionalnom osobom i to je jedini razlog zašto mi se ni tih devedesetih nije dopalo to galopirajuće obezvređivanje svih dostignuća.
Krajem devedesetih radila sam u preduzeću u stopostotnom vlasništvu države. Znam i pamtim sve tegobe rada u novom okruženju. Maloumni političari u službi i vlasništvu tajkuna radili su na uništavanju onog što su trebali štititi. Kampanja o novom dobu i novom svjetskom poretku koji ne priznaje radnička prava i ništa i nikog osim svemogućeg i sveznajućeg tajkuna bila je žestoka i provodila se svuda i u svakom momentu. Radnici su iz našeg preduzeća odlazili u konkurentsku privatnu firmu za 100 km veću plaću i pristajali da rade i bez zdravstvenog i penzionog osiguranja. Prihvatili su da je to novo kapitalističko doba u kojem je samo novac bitan. Nikad u kraćem roku nije veći broj ljudi indoktriniran. Čak je i komunistima trebalo nekoliko desetljeća da postignu onakav stepen poslušnosti. Ispostavilo se da su za naše new biznismene komunisti mala maca.
Keš, keš, keš…i samo keš.
Da, svi mi zbog toga i idemo na posao. Ipak…
Indoktrinacija se nastavila i narednih godina, a onda je potvrđena i zakonima iz oblasti radnog prava. Mlaka i sporadična borba sindikata i kritika iz EU ponekad je znala uroditi plodom i popraviti loš položaj radničke klase. Ali i privatni sektor je uznapredovao. Nevjerojatno je da npr. Asocijacija poslodavaca FBiH razmatra Zakon o državnoj službi. Šta oni imaju s tim?  I to je prošlo kao da se nije ni desilo. A zašto su ga razmatrali? Ima taj zakon falinki, ali i štiti radnička prava. Znam, znam…u ovoj državi državni službenik nije baš na visokoj cijeni i nije branša koja se naročito poštuje. Asocijacija poslodavaca pokušava pokrenuti proces izmjene ovog zakona i ograničenje radničkih prava. Zašto? Zato što, iako ih ne vole ipak ostali radnici vole da se upoređuju sa državnim službenicima. Povlače paralele. I to je ono što ovim skorojevićima i tajkunima smeta. Treba i državnim službenicima umanjiti ono što im je zakon dao da se radnička klasa nema s kim upoređivati, a ne ne daj Bože i tražiti ista prava i za sebe. Neka budu zahvalni što uopće i rade.
Ima pomenuti zakon i prenapuhanih prava kao što su ona o prevozu, toplom obroku…
Ipak, sindikati iz realnog sektora umjesto da se bore za izjednačavanje sa državnim službenicima postizanjem njihovog nivoa, oni se bore za vraćanje unazad tih istih državnih službenika.

Što se tiče provođenja u praksi novog zakona ukoliko bude usvojen i njegovih štetnih posljedica po radnike, radnici se ne trebaju plašiti: jer to je samo legalizacija postojećeg stanja. Ni sadašnji zakon se ne poštuje odnosno u praksi izgleda upravo ovako kao sadašnji prijedlog. Imaju li ti sindikati podatke ko i koje firme su kršile sadašnji zakon po pitanju npr.  godišnjeg odmora? Naravno da nemaju. Moji prijatelji stvarno koriste sedam dana godišnjeg iako im na ugovoru uredno piše da imaju pravo na 18 radnih dana.
I šta sad? Ništa.

Zaključak je da se sindikati prvo trebaju naučiti osnovama sindikalne borbe i biti zaista sindikati. Jer da su bili sindikati i radili ono što im zakon dozvoljava radi  zaštite svojih prava do ovog ne bi ni došlo.

Godišnji odmor sam koristila  najmanje u svrhe za koje ga je zakonodavac predvidio. Naročito je tako bilo u vrijeme kad sam ga koristila po ranijim zakonima. Dakle, za sve i svašta osim za odmor. Bezbroj puta sam rekla da je ironično što se uopće i zove “godišnji odmor”. Često sam ga zvala “godišnji umor” jer se dešavalo da jedva čekam kraj tog i takvog odmora i povratak na posao. Jer svi teški poslovi i oni vremenski zahtjevniji ostavljani su za obaviti na godišnjem odmoru: i veći zahvati na autu i veći zahvati na kući ili stanu, popravka, renoviranje i najblaži oblik kućne radinosti, to famozno krečenje i spremanje kuće. To se sve uvijek ostavljalo za godišnji odmor. Jer, šta drugo da radiš tri sedmice? Odmaraš? Od čega?
Kasnije se svrha godišnjeg odmora proširila pa sam ga koristila ako je bolestan neko od mlađih članova obitelji, pa ako je bolestan neko od starijih članova obitelji. Nisam ga koristila jedino ako sam i sama bila bolesna. U takvim situacijama sam išla na posao jer sam se jedino na poslu mogla pošteno odmoriti. Znam da ovo zvuči kao da ja ama baš ništa ne radim. Neću nikog razuvjeravati , ali ipak moram reći da to nije zato nego što na poslu radni prostor ne dijelim ni sa kim pa mogu malo mirno disati , a to je već pola odmora.
Godišnji odmor se koristi i  ako treba neku papirologiju ganjati. I pred Bajram. I iza Bajrama. I ako se žene najbliži rođaci. I ako dolazi rodbina iz inostranstva. Uvijek po dan-dva. Dakle, koristi se za sve osim za odmor.
E, tako je bilo mnogo godina. Onda sam se iznenada prije izvjesnog vremena dozvala pameti i odlučila da sve poradim do godišnjeg odmora. I da na odmoru stvarno odmorim. Tako sam uradila i ove godine. I sad mi je najveći problem kako se ponovo navići na obuću s petom nakon japanki i ostale ljetne obuće? Kako se navići na peglanje odjeće za posao? I da ne nabrajam sve one svakodnevne obaveze i navike koje kao od šale odbacim u vrijeme godišnjeg odmora. Zaista je čudno kako mi malo vremena treba da se naviknem na svakodnevicu ispunjenu leškarenjem, plivanjem, spavanjem bez uključenog alarma, večernjim šetnjama i gledanjem tv duboko u noć. Konačno sam zavoljela godišnji odmor.