Ima tu kod mene u komšiluku jedna žena. Mislim , ima ih više, ali o ovoj bih da kažem neku riječ bez namjere da tračam.
Nekad smo bile prijateljice. Živi iznad mene i često smo i kafu pile. Sve dok se nismo posvađale, ni manje ni više, zbog djece. Da, baš tako. Godinama nismo komunicirale. Ostali članovi porodice da, čak i naša djeca zbog koje smo se mi posvađale. Nas dvije ne.
Pomirba se desila prije četiri i pol mjeseca kad mi je došla na žalost zbog smrtnog slučaja. Izljubile se, ja njoj zahvalila što je došla i skinula mi teret s duše. Jer, pomislila sam, vjerujte, bezbroj puta kako nije u redu da se barem ne pozdravljamo.
Šta ako jedna od nas umre dok smo u tom krmaluku?
Da barem imamo zašto krmiti?
Kako odgovoriti na pitanje zašto pored prve susjede prolaziš ko mule? Ni mu ni be?
Baš tako, kako odgovoriti jer, svi razlozi za ćutanje su izblijedjeli od prohujalih dana i godina, od drugih većih i težih problema, od pomisli da život ionako prolazi i da ćemo imati kad ćutati cijelu vječnost. Ovo ćutanje nema opravdanje.