Senka me jednom pitala bojim li se da nekad ne pobudalim i ne učinim nešto budalasto i sramotno što bi mi obilježilo život? Ja sam nju pitala misli li ona možda na to da na poslovnom sastanku skoči na sto, odbaci sako, a možda i ostale dijelove odjeće i počne plesati? Da, i na to. Ali i da npr. umjesto pozdrava neke ljude iz čista mira i na njihovo iznenađenje, pošalje u tri lijepe. Ili da nekome, a ko to nije zaslužio, pljune u tanjir. Da našu vrckavu kolegicu na javnom mjestu opauči po pozadini u Fazlinovićevskom maniru ..
Nizale su se eventualne situacije, a nas dvije doslovce umirale od smijeha zamišljajući zaprepaštena lica ostalih sudionika.
Na kraju je ona ozbiljnim glasom rekla da se zaista, zaista boji toga. I više od toga: da je to njen najveći strah.
Moram priznati da je njena ozbiljnost i na mene ostavila utisak. Stvarno, šta ako…
Kasnije mi je postalo jasno da je Senka zaista prolazila kroz težak period. Krizu. Nisam bila svjesna ni dubine njene krize izazvane teškim ličnim problemima, ni njenog straha dok i sama nisam upala u istu. A kad je čovjek u krizi preopterećeni i nasekirani mozak uvijek šalje barem dvije opcije ponašanja: onu suvislu, zdravu i onu drugu koja je Senku plašila na mrtvo ime.
Malo je rastojanje između njih. Jednaka udaljenost i do jedne i do druge. Obje su na dohvat ruke. Guraju se da uđu u prvi plan i budu izabrane.
Najbolje bi bilo da čovjek tada zatvori oči i za početak odbije obje, legne i odspava sat-dva, a onda kasnije s mirom izabere.

I moli Boga da izabere onu zdravu.