Archive | 19 Februara, 2016

Kao da domaćica može biti svako

Nikad mi nije postalo i ostalo jasno zašto se i riječ i zanimanje „domaćica“ koristi u negativnom kontekstu, na neki uvredljiv i omalovažavajući način. Ukoliko neko, bio on muškarac ili žena, želi neku drugu ženu omalovažiti, reći kako je nesposobna, da nije ni zašta pa makar formalno imala i fakultetsku diplomu, „poslaće“ je kući da kuha pitu ili pere suđe. (!?) Zašto? Je li to tako nevažan posao da ga može svako, ma koliko nesposoban bio, raditi? Je li to nečasno biti domaćica, žena koja brine o svojoj porodici, kuha, čisti, pere, pegla…? Zar su to nečasni i prljavi poslovi? Zar je ponižavajuće biti stup kuće, porodice?

Ja kažem i mislim da nije. To niti je lagan niti bezvrijedan posao. Dok je ta domaćica tvoja majka, dok je gledaš kako rani i kasni obavljajući poslove koje niko od ukućana neće da uradi, u tebi je samo misao da to ne želiš biti.

A danas? Ja sam domaćica. Ispravka, ja sam sretna domaćica. Ne samo da se ne stidim i ne bježim od tog zanimanja i od tog posla već se čak i ponosim njime. Da, ponosim se. Ponosim se što imam za koga obavljati sve te kućne poslove koji su na dnu ljestvice poštovanja. Sretna sam, mada ponekad neispavana, dok po rasporedu budim ukućane, spremam im doručak i ispraćam. Sretna sam što mi se javljaju kad dođu i ako će opet ići negdje. Sretna sam kad ispečem štrudle i dok se okrenem tepsija prazna. To mi je kompliment. Razmjenjujem recepte sa prijateljicama. Kuham ono što moji vole i žele. Ponosna sam što više vole moj hljeb i moju zeljanicu nego onu iz pekare. Uživam kad za nagradu dobijem poljubac.

Da, to je moja radost.

Mogla bih ovdje nabrojati i mnoge svoje rodice i prijateljice, doktorke, profesorke, književnice koje su uz sve to i domaćice. I ne stide se toga. Mogla bih, ali nekom drugom prigodom. Jer, one zaslužuju da ih pomenem.

I zato, ako ne zbog sebe onda zbog njih, ne mogu da shvatim zašto se bavljenje domaćinstvom nipodaštava.

Kad je sve počelo? Ko zna? Možda zbog neke žene koja je pravila fantastičan hljeb pa su smatrali da je šteta da se ičim drugim bavi. Jer, šta će se onda jesti? Ili zbog nekog muškarca koji nije znao šta bi drugo sa ženom pa ju je slao u kuhinju?

Ponekad pregledam i pročitam i ono što inače ne volim. Tako juče ugledah naslov na jednom portalu, nešto kao „Životna drama Marine Perazić“.

Znam ko je Marina, a za one koji ne znaju to je bivša pjevačica. Sad je samo bivša. Ne radi, ne snima, ostarjela, zaboravljena, odbačena, …ulazi na Farmu. Kaže mora, nema od čega da živi…Priča kako je uvijek voljela mlade dečke jer su puni života. S užasom ističe da nikad nije htjela nekoga ko će je pretvoriti u domaćicu !!?

Čuj, od toliko izgleda, mogućnosti, opasnosti i čega sve ne, da se u nešto pretvori , nju je jedino strah da je ne pretvore u domaćicu. Jebote kao da će je pretvoriti u vukodlaka ili zombija.

A nije je strah da je ne pretvori u kurvu, u otirač, u debila, u ličnog ljubimca, u robinju…Jer u šta drugo možeš biti pretvorena kad otvoreno pričaš da tražiš samo bogate? Ali važno je da je ne pretvore u domaćicu. Kao da domaćica može biti svako.

Kontam nešto, e jadna ti…