Prošlog vikenda, ovog koji je netom završio putovala sam malo ovom našom divnom zemljom bosanskom. Ugođaj je bio potpun. Vjetar je duvao i raznosio pvc vrećice na sve strane. Lelujale su zrakom, lijepile se za šoferšajbe prije nego bi se nakačile na neko ogoljelo stablo. Crvene, plave, bijele, pocijepane manje ili više, „ukrašavale“ su korita većih i manjih vodotoka, čekajući da voda nabuja i ponese ih dalje, do sljedeće vrbe ili trna.

A ako vas put nanese i dalje od korita rijeka i potoka, naići ćete i tamo na znakove pored puta. Crvene, plave, bijele, pocijepane manje ili više, obavijestit će vas, jer one već odavno nikoga u ovoj zemlji ne upozoravaju, da se približavate otkrivenim kontejnerima koji su ispražnjeni prije nekoliko dana zadnji put.

Da, i to je Bosna. Prljava i neuredna. I nikog nije briga.

Niti ko pokreće pitanja niti akcije da se to poradi i počisti. Niko ne pita zašto komunalna preduzeća nisu uredila niše i zašto ne odvoze smeće redovno i prije nego ga vjetar i životinje razvuku na sve strane?

Ispred mene, auto na čelu kolone udari psa lutalicu koji je odnekud izletio. Životinja mrtva, karambolka potpuno polomljena, lančani jedva izbjegnut…Već odavno nikoga nije briga ni za te životinje koje se bez nadzora kreću cestom i ugrožavaju i svoj i tuđi život.

Jer, očito je, većina Bosanaca i Hercegovaca imaju pametnijeg posla. Ili smatraju da su to za njih sitna pitanja i da njima treba da se bave oni koji nemaju neograničen pristup internetu, koji nemaju neograničeno mnogo vremena i, najbitnije, oni koji nemaju o svemu svoje mišljenje.

Niko ne čita znakove pored puta. Da jeste njih ne bi ni bilo.