Volim je.

Slušam i molim Boga i zbog sebe i zbog nje da ono što govori bude suvislo. Jer, ne znam kako da se ponašam u ovim situacijama. Kad smo same pravim se da je sve u redu. Pretvaram se da ne primjećujem nelogičnosti, praznine, iskrivljene istine…Pred drugima osjećam nelagodu, možda i stid. I strah. Šta ako je nasljedno? Čeka li i mene isto? Užas mi ovlada mozgom i tada najiskrenije zamolim Boga da to ne dočekam.

Volim je.

Gledam je i primjećujem sitne, mutne očice neodređene boje, kako me gledaju iz onih dubokih i tamnih jama. A nisu uvijek bile takve. Ne tako davno bile su i krupne i jasne i zelene… Sad više nisu ni jedno ni drugo. Ni treće. Nekad su mi govorili da ličim na nju. Možda fizički. I sama sam prepoznavala nešto od njenog izgleda kod sebe. Karakterno ni u petama. Ona blaga i tiha, požrtvovana… Ja ? Sve drugo samo ne to.

Volim je.

Gledam je i nevjerujem. Slušam.

Ona priča. Priča za sve one godine šutnje. Priča sve što je željela reći, a nikad nije rekla. Priča nesvjesna da što ona više priča ja više šutim. Povlačim se u šutnju i jezu.

Volim je. Ipak, ne mogu se oteti užasu od ovakvog života. Iz prve ruke vidim i znam da je to neviđena nesreća i tuga. Ali samo za ove oko nje. Za nju ne. Ona ne zna. Nije svjesna ničega dalje od ovog trena i mog glasa kojeg uvijek i uvijek prepozna. Nekad sam joj sestra, nekad kćerka, nekad neka dalja rodica…Al ime mi pamti. Samu sebe prekorih zbog sebičnosti. Uplašena onim što vidim i čujem ja se bojim za sebe. A ona? Ili bezbrojni drugi kao ona zaključani u neki svoj svijet iskrivljenih likova i istina.

Ne mogu se oteti ni porivu da za nju zatražim selamet. Jer, nije uzalud rečeno da tražimo od Allaha Uzvišenog da nas sačuva duboke starosti i senilnosti. Ako neko ovo nije vidio taj ne zna o čemu govorim i zašto je ova preporuka data. I ima pravo misliti i željeti drugačije, al vjerujte ne isplati se…