Može li žena ostati žena sa svom silom tereta koji joj je savremeno društvo nametnulo? Uz njen pristanak, naravno? Teško. Odnosno ostaje žena, ali ne baš ženstvena žena. Nerijetko je veći muškarac od muža ili radnih kolega.
Krene to kod nas žena polahko odmah po rođenju. Prvo se borimo za svoje mjesto u porodici pored vječito dominantne braće. Negdje ta kćerkica odnosno sestrica ima sreću pa ima podršku roditelja ili barem jedine koja razumije kako joj je – majke. Onda vrtić, škola, ulica, park…Osim dominacije muškaraca, djevojčica mora da se bori i sa dominantnim djevojčicama kojima je park i ulica veći dom od onog roditeljskog. Sve je dobro dok se u borbi za svoje mjesto koriste verbalna sredstva, iako su i ona često vrlo ubojita. Ipak ponekad se moraju upotrijebiti i šake. Čisto da se zna da djevojčica nije vreća za udaranje. To je prva faza gubljenja ženstvenosti. Onda dođe srednja škola, autobusi, tramvaji, svakakve spodobe sa svakakvim namjerama. I opet se nerijetko moraju upotrijebiti fizičke vještine. A kad se one upotrebljavaju mora se bit spreman i na kakve ožiljke. A ni glas ne smije zadrhtati. Ne smije odati da se boji, jer te spodobe namirišu strah. Kasnije ta iskustva dobro dođu. Nikad ne znaš kakav je ko i s kakvim namjerama. Taman odraste i misli kako je ništa ne može iznenaditi, čuva se loših momaka i ne izlazi s takvima. A onda počne tražiti posao jer savremena žena i to treba. I shvati da nije mogla ni zamisliti koliko kretena slobodno luta svijetom, koliko kretenluka ima u samo jednoj fotelji, onoj s one strane stola. Kako god da se obuče i šta god da kaže taj preko puta nje ima svoj komentar. I šta sad? Istrpiti intervju za posao jer joj treba posao ili ustati i naglasiti da se ona suviše poštuje da bi za takve radila? Ako ostane treba biti spremna i sutra i prekosutra i svaki tren da će kreten biti kreten. A druge žene, njene kolegice neće joj biti od pomoći. Hoće li imati snage poslati sve u tri fine i otići? Mora. Jer, trpjeti ne smije. Nije joj u opisu ličnosti. Iz desetog puta joj se posreći i nađe dobar posao. Već se izbirikala u ophođenju sa ljudima, sa šefovima…Ipak, osjećanja se ne pokazuju. Problem nikad nije dovoljno velik problem da bi zbog njega pokazala slabost. Jer, sutra je aBd novi dan i nova prilika. I opet oprez. Ne smije se nasmijati šali kojoj bi se inače rado nasmijala. Mora imati čvrst izraz lica.. A kod kuće biti nježna i mehka, sunce svoga doma. To je kaskaderski posao. Skakanje iz uloge u ulogu. Malo po malo sve više se i u kuću unosi onaj čvrsti izraz lica, bez osjećaja, bez slabosti… Kuća će razumjeti. Kuća će oprostiti. Kuća neće zloupotrijebiti. Kuća će, možda, i zaboraviti. Zašto ne? Svi su ionako zaboravili onaj nježni glasić, zvonki smijeh, veseli pogled, divni humor, bezazlenost… Zašto ne bi i kuća? Glas već odavno nije ni nježan ni mio. Smijeh je odavno utihnuo. Veseli pogled je davno očvrsnuo da presijeca svaki pokušaj komunikacije, a divni humor se preobrazio u crni humor… To je danak koji savremena žena plaća savremenom životu. I neka mi niko ne priča kako to nije tako i kako ima tamo neka i nečija kolegica, žena sve postigla, a sačuvala ženstvenost. Ma samo da je vidite. Ok, vjerujem, al pogledajte i vi malo bolje.