Ništa nije tako oprečno i teško primjenljivo u današnjem društvu kao pozitivan odnos prema prosjačkoj populaciji. A nije da je ta populacija malobrojna.

Dok sam bila mala rijetko sam viđala prosjake mada je sigurno neimaština bila veća, a BDP bio daleko manji nego danas. Prosjačili su invalidi i to s posebnim dopuštenjem od nadležnih organa. U to vrijeme važilo je nepisano pravilo da se prosjak ne vraća s vrata. Ako je došao na vrata znači da možeš slobodno pretpostaviti da je morao. Ako te slagao nije do tebe već do njega. Zato nikad ne davati previše, a ipak dati.

Ne vratiti i ne poniziti.

Čak i kad sam odrasla, a prosjački biznis se polako, što milom što silom, izmještao iz zapadnih zemalja i selio u naše krajeve ,u meni duboko ukorijenjeni stav da niko ne bi pružio ruku da ne mora, je teško uzmicao pred surovom realnošću.

Sjećam se da sam na prvoj godini fakulteta ostala bez novčanika i sve svoje skromne zalihe novca koji mi je trebao obezbijediti boravak u Sarajevu do kraja mjeseca. Jedva sam ostala prisebna nakon što sam to utvrdila. Hodala sam gradom razmišljajući što da učinim. Bio je decembar, a po kartonima su , na obje strane Latinske ćuprije , tada još uvijek Principovog mosta, sjedili i ležali prosjaci. U jednom trenutku sam uvukla ruku u džep jakne i napipala nekoliko novčanica. Valjda kusur s neke trafike. Bez razmišljanja sam ih izvadila i spustila u prvu prosjačku kutiju. Kad nemam više nek nemam ni ovo. I to je bilo jedini put u životu do dana današnjega da sam prošla pored prosjaka bez griže savjesti što im ništa ne ostavljam. Zato što nisam ni sama više imala.

Vremena su se promijenila. Ulice su pune prosjaka. Teško je poslušati razum i napraviti se da ne vidite i ne čujete molbu za deset, dvadeset feninga ili marku.

Jer, oni nikad ne traže više.

S vremenima promijenile su se i tehnike prosjačenja. Neke su tako uvjerljive da je jasno da zahtijevaju veći nivo organizacije i obuke. Poput organizacije i sistematizacije poslova u pojedinim ograncima preduzeća ili institucija.

Ovi iz tih drugih OOUR-a sa razvijenijim tehnikama su lukaviji. Oni nose nekakve papire u pvc foliji i skupljaju novce za liječenje. Treći vam prodaju bezvezne sličice, markice i kojekakve drangulije opet za djecu s posebnim potrebama.

Prosjačenje je mašinerija koja uzima lopatom. Mašinerija je jer tu zasigurno nema freelancera. Postoji hijerarhija i postoji disciplina.

Prije nekoliko dana pila sam kafu s prijateljima u buregdžinici bez bureka. Dječačić od nekih pet-šest godina nam je prišao i molio marku. Vlasnica ga je pokušala odstraniti, ali nije uspjela. Ponudila sam mu kolač. Prihvatio je, ali otrčao napolje da prvo pita nekoga koga ja nisam vidjela, smije li? Vratio se za neki minut i obavijestio me da je pitao i da su mu dozvolili da smije umjesto marke pojesti kolač.

A pričali su mi da je jedno od te djece bacilo kifle zato što ih je  dobilo umjesto marke.

Šta reći? Dijete od pet-šest godina je disciplinirana prosjačka vojska. O metodama discipliniranja ne bih da nagađam. Žao mi. Uhvatila me tuga. Poželim učiniti nešto više za tog i takve mališane. I cijeli dan me drži taj tugaljiv osjećaj u kom nagađam da je mališan bez roditelja. Nagađam da ga zla maćeha tjera na prosjačenje.

A onda se trgnem i vidim da prosjak koji se previja ispred mene i traži marku za hljeb nije niti dijete od pet-šest godina, niti invalid niti star već momak od dvadesetak godina. I on je sigurno bio prosjak od pet-šest godina i rastuživao neku drugu majku ili oca koji su mu nudili kolačić.

Šta uraditi? Praviti se da ne vidim? Kako kad vrebaju ispred radnog mjesta, ispred prodavnice, ispred bankomata…

I skupljaju marku po marku.

Dati ili ne dati?

Vratiti ili ne vratiti kada pokucaju na vrata?

Ako ih vratim hoće li to za njih biti poniženje ili poslovni ćorak? Hoće li za mene biti posljedica? Ko može biti pametan pa dati instrukcije za ponašanje prema ovoj populaciji koja je sigurno sve samo ne neorganizirana.

Ja znam i vidim samo mali dio, a ono što vidim i mogu izračunati mjeri se zaista visokim ciframa tako da je teško povjerovati da je sve prepušteno tamo nekakvom krimosu s ohrdalim kombijem koji razvlači prosjake na njihova radna mjesta i u njihovu zonu odgovornosti. Ne bih bila iznenađena kad bi se otkrilo da je sjedište agencije za prosjačenje u nekoj velelepnoj zgradi i da tamo uz najsavremeniju tehniku sjede uglađeni poslovni ljudi i preko GPS sustava prate svoje radnike- prosjake. Zašto ne? Jer ipak je u pitanju profit bez ikakvog ulaganja.

Sinoć sam povjerovala da su svi oni filmovi o ljudima koji na neki način izgube kontrolu nad svojim životom rađeni prema istinitim događajima.
Naime…Nakon mnooogo vremena posjetim fb. Ukoliko se preda mnom pokaza početna stranica utoliko mi u inbox počeše pristizati pitanja puna čuđenja šta to im šaljem?
Stvarno, šta im šaljem?
Ne samo šaljem nego i objavljujem po raznim stranicama koje promovišu zdrav život, izbore za načelnika, kozmetiku ovu ili onu, video uradke najblaže rečeno explicitnih početnih slika. Svaki klik bilo gdje, pa makar i na prazan prostor, jednako je jedan share tog sadržaja.
Gluho i daleko bilo, što bi rekla moja nana rahmetli.
Pokušala sam brisati, ali brisaljka ne radi. Ne mogu ni poruku poslati niti objaviti da ja to nisam uradila već neki j.ni zlonamjerni virus. Nisam se čak mogla regularno ni odjaviti već onako silom se isključim.
Sad ne znam šta ću. Stid me ponovo na fb, a i da odem ko zna šta će se desiti? Ali, pomislih, u svakom zlu nešto i dobro: možda je i bolje da sam „ slala“ ovakve sadržaje nego ne dao Bog nešto čime bi me povezali sa terorizmom. Jer, ako je moguće ovo zašto ne bi bilo moguće i to drugo? Jest da me je poslije ovoga što mi se desilo sram, ali valjda neće biti nekih fizičkih posljedica što nakon ove druge varijante ne bi bilo isključeno.
I hajde ti sad objasni nekome da ja nisam posjećivala te nekakve stranice s oznakom tri x-a i otud povukla one „bezobrašćine“. Neću ni objašnjavat, ali neću se više ni smijati onima koji tvrde da je za neke njihove belaje kriv internet.

Ima tu kod mene u komšiluku jedna žena. Mislim , ima ih više, ali o ovoj bih da kažem neku riječ bez namjere da tračam.
Nekad smo bile prijateljice. Živi iznad mene i često smo i kafu pile. Sve dok se nismo posvađale, ni manje ni više, zbog djece. Da, baš tako. Godinama nismo komunicirale. Ostali članovi porodice da, čak i naša djeca zbog koje smo se mi posvađale. Nas dvije ne.
Pomirba se desila prije četiri i pol mjeseca kad mi je došla na žalost zbog smrtnog slučaja. Izljubile se, ja njoj zahvalila što je došla i skinula mi teret s duše. Jer, pomislila sam, vjerujte, bezbroj puta kako nije u redu da se barem ne pozdravljamo.
Šta ako jedna od nas umre dok smo u tom krmaluku?
Da barem imamo zašto krmiti?
Kako odgovoriti na pitanje zašto pored prve susjede prolaziš ko mule? Ni mu ni be?
Baš tako, kako odgovoriti jer, svi razlozi za ćutanje su izblijedjeli od prohujalih dana i godina, od drugih većih i težih problema, od pomisli da život ionako prolazi i da ćemo imati kad ćutati cijelu vječnost. Ovo ćutanje nema opravdanje.

Neki ćuteći postanu mislioci. Mudraci. Neki opet od ćutanja postanu čudaci.
Bojim se da nemam predispozicije za ovo prvo.
Za drugo je dovoljno da se ljudi zavuku sami sa sobom u svoj um i tamo na miru i bez uticaja drugih i drugačijih, konstruišu moguće i nemoguće. Obično je to „niđe veze“, al hajde…i to se dešava i ne baš rijetko. Kad insan pukne onda okolina shvati da se s ljudima mora i treba komunicirati. Pa makar sa psihologom.
O ćutanju ima mnogo lijepih izreka. O tome da je zlatna svaka (riječ) koja iza zuba ostane i ja sam mislila da je neprikosnovena u regulisanju slobode govora iliti lupetanja. To što neko želi i hoće nešto reći ne znači da drugi žele slušati ili ako već moraju slušati ne znači da im možeš zabraniti da se u sebi krste ili izgovaraju subhanallah.
Treba znati ćutati. Ili oćutati. Ni to ne zna niti može svako. To je i nauka i umjetnost. Ćutati ili oćutati da ne proizvedeš loše posljedice. Ćutati ili oćutati da ne uvrijediš. Ćutati ili oćutati da sačuvaš tajnu. Ćutati ili oćutati da bi neko prvi nešto rekao i tako te poštedio blamaže. Jer, zna se i to desiti. Meni barem. Poželim nešto reći, ali me neko pretekne , a meni se od njegovih ili njenih riječi otvori umno polje i shvatim da bi doživjela ili sramotu ili žešću blamažu da sam bila stotinku brža. Možda to nekome nije ni važno. Nekome jest. Meni jest.
Jer, izgovoreno je izgovoreno. Pušteno s lanca. Čak i kad uhvatiš kraj tog lanca vidiš da je on prekinut i da se onaj prvi dio na kojem je bila vezana riječ izgubio. Tebi ostaje samo da smotaš taj lanac kao neželjenu posljedicu i baciš u kraj. Garaže ili uma. A on te stalno, kad god zaviriš u jednu od te dvije prostorije, podsjeti da je njegov prvi kraj tamo negdje vani i da nikada više neće biti cjelovit i neiskorišten.

Nakon toliko godina uspjela sam da iznenadim samu sebe. Nije ništa bombastično. Nisam pila kafu sa ekim „it“ likovima ili bljesnula na naslovnici jednog od ovih portala što bi da se zovu informativni pa informacije skupljaju po komšiluku. Ništa od toga.

Ja sam, naime, došla u fazu kad sam zašutila.

Nisam vjerovala da će se to ikada desiti.

Od kako sam postala na ovom svijetu jezik je bio i ostao moje najjače oružje. Znala sam reći da mi mogu ( neko) slomiti sve, ali jezik ne.

A sad sam dobrovoljno zaćutala.

Imala sam ja i ranije faza kad sam ćutala, ali silom prilika zbog gubitka glasa. U tim ranijim fazama ja sam željela da pričam, ali niko me nije čuo. Sredstvo komunikacije bili su mi oni žuti stikeri i olovka koje sam nosila u ruci i na njih pisala ono što sam željela reći. Ipak, ovo je drugačije. Sad ne želim da pričam. Kako mi se ovo desilo? Prvo sam prije skoro tri mjeseca poželjela da ćutim o privatnim stvarima, a onda nakon toga i o onim javnim. Nekako mi se baš ogadilo pričanje kad sam vidjela ko sve priča i misli da pametno priča. Još gore je što je tim pričaocima ustupljen javni prostor pa nas, htjeli mi ili ne, gnjave i maltretiraju , govorom punim mržnje, frustracija i čega sve ne, uglavnom negativnog.

Dobra stvar je ćutanje. To što ne pričaš ne znači da slušaš druge. To što ne pričaš, ustvari, znači da ne podstičeš one koje ne želiš slušati da pričaju. Čovjek postaje mirniji. Bolje spava, bolje jede, bolje radi…Ipak ne mogu da se ne zapitam: može li se tako i dokle? Je li ovo moj lični trenutak iz one rečenice koju pripisuju I. Andriću, a gotovo svi andrićolozi tvrde da on to nikad nije rekao, ono o vremenima kad pametni zaćute?

Ok, nisam baš toliko ohola i umišljena.

Evo, poželjela sam pisati nakon toliko vremena. To je, valjda, znak da ću uskoro poželjeti i da pričam. Ili možda nije…