Ja nikad ništa nisam dobila na lijepe oči. Cijelog života za svaku mrvicu morala sam dobro zapeti i boriti se.
Ušlo mi kasnije u krv pa i kad se nisam morala boriti , ja po inerciji pravac arena. Ko gladijator.
Ne, nije uspjeh ili pobjeda bio motiv. Jednostavno podrazumijevalo se da ulazim u sukobe ili utakmice ma kakvi mi izgledi bili. A često su mi bili loši. I što je najčudnije i ja sam to znala, ali…
… to sam ja.
Ranije, dok je na moju pamet, bilo više godina ispred mene nego iza mene, znala sam se pitati šta bi od mene bilo da sam inertnija kad i ovako jedva opstajem?
Hm, kao da sam se ja i pitala mnogo.
S vremenom sam postala, kako da kažem, mirnija. Vjerujem da svako ima svoj put. Vjerujem da nas On čuva i kad sami od sebe dignemo ruke. Vjerujem da što nam je suđeno neće nas mimoići i što nije neće nam zapasti ma šta činili.
Jednostavno, mislila sam, moja sudbina je takva. Kao i oni moji snovi u kojima se penjem uz onu glatku stijenu iz mog djetinjstva hvatajući se za rijetko trnje.
Ipak, danas sam osjetila nešto kao ljutnju. Na koga? Ne znam., a bojim se i da pokušavam saznati.
Evo i zašto.
Ima tu kod mene na poslu jedna djevojka. Bukvalno ubi propuh kroz glavu. Završila pravo i to treću godinu u Kiseljaku. Kud god krene i šta god joj se da da uradi slijedi intervencija. Opći smijeh i podsmijeh zbog mikro umnih sposobnosti. Ima ona i onaj ženski zov ( jel se zove feromon?) pa gdje god stane oko nje se kao muhe na med ( ili na nešto drugo) sjate muškarci.
Nekim djevojkama baš žuč pukne zbog toga.
Elem, ona tako na Lokalnim izborima pokupi nekih dvjestotinjak glasova i uđe u Općinsko vijeće. Onda joj namjeste volontiranje. U neko doba bez pozdrava ode u Holandiju. Pričali su kako na fejsu kači slike iz noćnih provoda. Nije uspjela srediti papire i vrati se za neki mjesec, a ovamo je sve čeka. Sve kako je i ostavila.
Hajde, mislim ,ko zna ko je na dobitku, a ko na gubitku.
Ipak, danas, nekoliko dana nakon što su volonteri završili volontiranje, vidjeh nju. Čudim se i pitam sekretaricu zašto se ona još vrti ovuda, a ona mi reče da nadoknađuje onih dva-tri mjeseca lunjanja po Holandiji. Pa, stvarno…
I prije nego sam došla sebi opsujem i to onako muški. Zašto ona ničim zasluženo tako olako ide kroz život?
Jednostavno sam zaključila da Allah dž.š. preuzima direktnu brigu o takvim osobama, jer, već im je mnogo uskratio i u iskušenjima kroz koja sam ja prošla njoj i onakvima poput nje ni za trag se ne bi znalo.
Kao očit primjer svoje moći i svoje milosti brine o njima. Ostale, obdarene umom i snagom stavlja na razne kušnje.
Kad sam se pribrala zahvalila sam na svim onim silnim porazima i ponekoj pobjedi. Da znam kao što ne znam ne bih se ni pitala stvari na koje ne znam odgovor.
Ipak, ko zna zašto je nešto dobro.
Dobro došla u klub 🙂
Do istog zaključka sam došla, davno još, al i starija sam sigurno dosta 🙂
I iako mi se i sad desi da ne mogu da ne lanem, ipak se zahvalim Bogu, pa mi je dao pameti ;)))))
Zna Bog kakve nas je stvorio pa ako nekad i lanemo…:)
Ipak nekad ne mogu da se ne čudim nekim karakterima ili nekarakterima