Svi bi u manekene, niko neće lopatu

Imam ja jednu rođaku, mislim imam ih više, ali danas ću nešto reći o ovoj.  Ukratko, ona je imala , a ima i danas hvala Bogu, život iz snova. Prelijepa, pažena, njegovana…Ma svi se utrkivali da joj želje ispune.

I ona je divna. Takva je da je jednostavno morate voljeti. A i nisu je pokvarile te silne pažnje. Tako je ona od malih nogu ispunjavala sebi život na način o kojem sam ja naprimjer samo mogla maštati. Trenirala je sve sportove osim futbala i što je najčudnije bila je jako uspješna.

Išla je na sve kurseve koje je mogla uklopiti u raspored, išla na  putovanja za koja joj je jedino bio problem naći društvo koje je to sebi moglo priuštiti.

Tako su je negdje kao srednjoškolku onako lijepu i gracioznu, zapazili oni agenti iz modne industrije. Krene ona u tu školu za manekenke, uživa, obavi one prve probne revije i …pozovu je da potpiše ugovor. Šta je sve bilo u ugovoru ne znam, ali ni ona nije sve čitala. Čim je vidjela da se ni grama ne smije udebljati „jer je na granici dozvoljene težine“ sve je batalila.

Nisu pomogle ni priče o novcu i slavi.

Kad sam je pitala zašto je sve odbila rekla je:

  • Pusti, bona, pa nema glupljeg posla od toga. Zarađuješ novac, a svakodnevno umireš od gladi. Jedino uživaju oni oko tebe.

To je takva istina kojoj se moraš nasmijati. Paradoks manekenskog  posla. Zbog te rečenice, zaista, shvatiš koliko je uspjeh relativan.

Sinoć sam je ponovo pominjala i onu njenu rečenicu.A evo i zašto.

Sasvim slučajno prisustvovala sam prvom času škole za manekenke i manekene.

Tridesetak polaznica osnovnoškolskog uzrasta. Visoke, niske, mršave, punačke…sve pokušavaju uvježbati onaj agresivni hod sa modne piste. Posebno mi je zapala za oko jedna djevojčica od nekih dvanaestak godina koja nikako nije mogla pratiti instruktoricu. Problem je bila orijentacija tj. šta je lijevo, a šta desno. Okret desno izvode svi samo ova curica lijevo. Ali zato dugu, očito ispeglanu kosu zabacuje poput Adriane Lime.

Osim djevojčica tu su bili i roditelji. Uglavnom mame. Vidim poznanicu koja je dovela nećaku.Pozdravi me, a ja otpozdravim.

  • Majko moja, vidi šta nas je – nasmija se kružeći pogledom po sali.- Svi hoće u manekene, niko neće lopatu…

Da. Gledam i ja po sali i vidim ponosne roditelje /  mame s onim nabrijanim izrazom lica osobe koja već u mašti broji zelene američke šuškice i gleda svoju mjezimicu na naslovnicama.

Instruktorica, lijepa i plava, obučena na način da privuče pažnju, u čizmicama „eksericama“ i onim sada modernim (meni ružnim) uskim hlačama.

U jednom trenutku pauze obrati se jednoj polaznici i reče dovoljno glasno da svi čujemo:

  • Vidi – i pokaza na „ekserice“- u čemu ja radim vježbe i vidi linije!

Pored mene stoji muškarac iz njene ekipe, ali nimalo ne izgleda manekenski.

  • Šipak bi ti imala liniju od vježbi da ti ikad išta pojedeš! – reče glasno.

I tad sam se sjetila rodice i njenog odbijanja da gladuje zarad nekog novca ili nečeg drugog.

Koliko ih ima takvih koje ne žele biti lutke?

Ili koliko ima onih koje bi sve dale, gladovale, pa čak koje i vade određene dijelove tijela da izgledaju anoreksično  poput manekenki?

Koliko će ih „uspjeti“ uz silnu žrtvu,  a koliko njih se žrtvovati i ostati, u najboljem slučaju, samo razočarano? Koliko na tom putu propasti?

Ok, neka radi i želi ko šta hoće ili neće. Neka gladuje ko ne mora. Ipak, slika curice koja ne zna koja je lijeva, a koja desna strana i koja u stilu Adriane Lime zabacuje kosu ne obećava srećan kraj priče.

3 thoughts on “Svi bi u manekene, niko neće lopatu

  1. hahahaha rekoh “slučajno”
    jednom kad se upoznamo vidjećeš da ja tu i mogu samo SLUČAJNO nabasati

  2. Ma ja se prepala da nisi dijete odvela u taj belaj.

    Na temu bih samo rekla da ti je rodica pametna, sretni i debeli – moj je moto 🙂 😉

Comments are closed.