Od ropstva do ropstva

 

Kad je snimljena i prikazivana na crnobijelim tv-ima serija „Korijeni“ u SAD-u je tek bila ukinuta rasna segregacija, a u Južnoafričkoj Republici i dalje je harao aparthejd. Serije se još uvijek sjećaju i moji roditelji. Kažu, oni su je jednostavno zvali Kunta Kinte. Serija je bila glavni sedmični događaj jer se prikazivala jedanput u sedmici. Narednog dana svi su komentarisali posljednju prikazanu epizodu i saosjećali sa patnjama Kunta Kinte i njegovih sunarodnjaka. I zahvaljivali Bogu što su rođeni tu gdje jesu i u vremenu kad je ropstvo zvanično ukinuto. Zvanično, da.

Ipak, izgleda da se samo oblik ropstva promijenio. Ranije su crnce hvatali po Africi, vezivali lancima, ukrcavali na brodove i iskrcavali i prodavali uglavnom na jug SAD-a, ne mareći ako koji u tom transportu i podlegne, jer, ima ih još slobodnih po Africi, nafataće oni sebi robova koliko im treba.

Sad crnce ne hvataju već oni dobrovoljno dolaze u luke, plaćaju brodarima i to unaprijed da ih prevezu na tlo Evrope ili Amerike. Ostalo je isto to da se brodari ni sada ne sekiraju hoće li ko podleci na tom vodenom putu ili neće. A najčešće podlegnu mnogi. Posljednje decenije desile su se ogromne tragedije u kojima se broj utopljenih piše hiljadama. A i to je samo što se zna. Samo Bog i more znaju koliko ih je progutalo, a da to niko ne zna. Oni nisu čak ni broj.

Ipak, je li se šta promijenilo na tlu država u koje hrle afrički crnci bježeći od ratova i siromaštva? Kako za koga. Nerijetko i tu im je crna sudbina.

Ali, ako ništa barem ne puca.

Prijateljica mi je pričala da je prije tri godine u Njemačkoj posjetila tamošnji ogromni tržni centar. Bio je januar. Htjela je da uđe u jednu prodavnicu kad je osjetila da nešto s izlogom nije u redu. Zastala je i shvatila da se u izlogu nalazi živi živcati crnac. Imao je samo kupaće gaće na sebi i očito je iste reklamirao. Nije mogla sebi doći od šoka. Koji sat kasnije je ponovo prošla pored te prodavnice , a crnac je i dalje disciplinirano stajao u hladnom izlogu. Treba li ponoviti da je bio januar?

Njen komentar je bio da se historija malo promijenila. Možda ovi moderni robovi ili barem, većina njih ne trpi fizičko zlostavljanje kao od 17-19 stoljeća, ali očito je da svaki drugi oblik zlostavljanja trpe. Čak i kad pobjegnu od siromaštva i stignu na „sigurno“ tlo, njihova psiha nije spremna za podnijeti toliku razliku i dobrovoljno se stavljaju u podanički položaj pristajući na sve i na bilo šta. Uostalom, dovoljno je posvetiti tom pitanju malo pažnje i malo istraživati pa se svašta može saznati i o prihvatnim centrima i o odnosu država prema migrantima.

Istina, da je u izlogu stajao bijelac, moja prijateljica bi bila pošteđena ovakvih razmišljanja. Možda bi se čak i nasmijala i rekla „na šta sve ljudi neće pristati samo da bez velikog fizičkog napora, pa i po cijenu ličnog dostojanstva, zarade koji novčić“.

Ipak, crnac u izlogu i to gotovo go, u januaru mjesecu tjera na druge misli.

Da, u tržnom centru postoji grijanje. Ipak, prolaznici su u jaknama. Ali nije poenta u temperaturi radnog mjesta već u samom radnom mjestu i radnom odijelu. Sveden na nivo plastične lutke iz izloga prodavnice čiji vlasnici, pretpostavljam bijelci, nisu imali ni jednu crnu lutku u kolekciji, stoji tako potomak afričkih crnaca koji su možda danonoćno bježali i skrivali se od lovaca na robove, a ovaj je dobrovoljno došao i sretan je jer će ga gazde platiti nekom bijednom satnicom od koje će vjerojatno izdvojiti koji euro na stranu i poslati nazad u Afriku. Kako god. Crnce ili kako god ih zvali čeka još mnogo puta i morskog i kopnenog da pređu da bi se odmakli od ropstva i da bi ropstvo odmakli od sebe.