Sasvim iskreno

2

Odavno mi je jasno da većina ljudi ne govori istinu. Ne u smislu da lažu i da ta laž može nekome naštetiti. Ima i toga, ali nije predmet mog današnjeg posta. Ovdje mislim na prećutkivanje prave istine, uljepšavanje prave istine ili čak skroz i potpuno mijenjanje istine.

Smatram da su to svakodnevne sportske aktivnosti kojima se bavi većina. Ne govorim o situacijama u kojima se sve pobrojano može podvesti pod patološku pojavu kao npr. kad jedan od partnera ne vidi pravu sliku svoje veze pa ono što je očito vidi, ali nazove pogrešnim imenom: posesivnost = ljubav ili da ne nabrajam.

Ovdje govorim o onim istinama u kojima su ljudi svjesni da to nije istina, ali golu istinu neće da prevale preko usta.

To su one istine o vlastitoj djeci.

I o roditeljstvu.

99,9 % roditelja svjesno uljepšava ili fotošopira sliku svoje djece pred drugim ljudima. Tako kad slušam neke majke kako su im djeca samostalna, uče sami (vidim da se muči pa mi teškooo u srcu, ali, rekoh, zar da uništim sve što je gradio sve ove godine, toliko se borio da bude samostalan… I pustim ga da sam riješi taj zadatak), sami sebi spremaju jelo ( kako to ona lijepo napravi, pa stavi stolnjak, ma nigdje ni jedan  nabor ne smije ostati neporavnat, onda lijepo servira kao u onim emisijama na tv) , pospremaju ( a ništa ja to ne znam, održavaju svoju sobu, pospremaju sto poslije jela, a ja samo brinem o vešu, stavim u mašinu i izvadim iz mašine, oni sve sami), puste majke da se nakon napornog dana odmore ( ja, Bogami, odspavam svaki dan sat-dva kad s posla dođem. Djeca su i tako u svojoj sobi, ja uz tv prilegnem, odmorim…), uče i odlični su ( sve same petice, ma k᾿o flak je, neće on iz sobe izaći dok ne nauči, takav je, odgovoran i požrtvovan). A tek kad je riječ o novcu, tu tek imaju podršku svoje djece za sve one projekte koje inače žene –majke sprovode. Jer, jasno je djeci da treba novi tepih i ne traži novu trenerku, niti telefon, ma skroman pravo.

Pa, majku mu, kako se rađaju takva djeca? Gdje ih samo nalaze? Kao da nisu s ove planete. Moja po hiljadu puta mama, mama.Mama ovo, mama ono,mama daj, mama uzmi, mama hajdemo, mama nećemo.

Naglašavam da je riječ o djeci, dakle ispod granice punoljetstva. Ok, jasno je meni da ima djece koja su zaista samostalna, ima ih i razumnih, ali brate dragi, malo sam ih takvih u životu vidjela. A sad ispade da su sva sem moje i samostalna i odgovorna i puste majku da odspava poslijepodne ( za ovo posljednje ne znam ni kako izgleda). Ja dođem s posla i istog momenta se dvoja vrata otvaraju i moja nesavršena djeca se utrkuju ko će se prije okačiti o mene, ko će mi više događaja i doživljaja ispričati, ko će više pitanja postaviti, a ja umorna, najradije bi zaspala, al ne daju – mora se, ne samo slušati, nego i pričati…Uostalom, ja sam samo na poslu sama, a i tada po deset puta dnevno nazovu da kažu šta je bilo u školi, šta su isplanirali nakačiti na bicikl, koju su aplikaciju skinuli na mob, da kažu da kopm štopa, šta će jest, šta će pit, zašto nema talenta za pjevanje, gdje bi mogli ići kad ja s posla dođem…

Tako ja od sedam dana u sedmici imam dva ultra radna dana bez i malog odmora i pet dana u kojima imam po nekoliko sati ( osam „radnih“) odmora. Takav je kod mene tempo.

A oni mi pričaju kako je kod njih sve sjajno i ne razumiju kako sam ja tako neorganizovana. Čude mi. Inače odajem dojam osobe koja zna držati konce u svojim rukama, ali s djecom se ne snalazim. Nikako. Njihova djeca znaju pravila: zovu samo kad je nešto hitno, imaju razumijevanja i znaju da su umorni. Znaju da im se samo odmorni roditelji mogu potpuno posvetiti.

Jasno je meni da je jedan od zadataka roditelja da štite djecu od lošeg imidža, ali ne morate lagati. Što jednostavno ne šutite kao i ja?

A kad se povede priča o odnosima između roditelja i djece to ti izgleda kao da čitaš članak u nekom od onih časopisa punih savjeta za roditelje. „Mi nikad nismo došli u situaciju da smo se posvađali. Aa, ja sam oduvijek koristila smiren ton u komunikaciji i to je i  na njega prešlo. Rekla sam: molim te, ne povisuj ton, ako želiš da te čujem“.

O, je***e, u mene kuća gori kad „razgovaramo“. I to kad normalno razgovaramo. Sve čekam kad će komšije vatrogasce pozvati. Ponekad čak poželim da mi se na vratima pojavi socijalna služba i barem nakratko ovim zmajevima utjera strah u kosti. Ne dao Bog da me neko uslika u tom trenutku „mirnog“razgovora!

Ali, nisu samo tuđa djeca savršenija od moje. I roditelji su savršeniji od mene. Kao da su ih uzeli za obrazac kad su pisali one, naprijed pomenute, članke o savršenim porodicama. Puni razumijevanja, mirni, velikodušni, sve je usmjereno na razvoj zdrave ličnosti njihove dječice.

Imaju oni jedan korektan odnos sa svojom djecom pun obostranog povjerenja i obostrane odgovornosti.

Dobro, ironična sam pa ovo prikazujem kao obligacioni odnos, ali i oni ga tako prikazuju. Imaju neka pravila koja niko ne krši, djeca su sve mirno prihvatila i oni, roditelji ne moraju ništa provjeravati, ima svako svoj dio stana i niko nikog ne ometa ako neko od njih zatvori za sobom vrata. Kad sam kod vrata…U mom stanu se jedino vrata kupatila zaključavaju. Ostalo k᾿o na željezničkoj stanici, propuh…A ostala vrata samo služe da njima zalupe djeca kad se zaganjaju.

I tako, svako od njih ima svoju teritoriju koja garantira privatnost. Da, da, privatnost. Ja bih sad pitala šta to, dovraga, znači, ali skrenut ću s teme.

Ovakvu situaciju sam juče sagledala. Savršeni roditelji izjavljuju da ne žele kršiti privatnost svog savršenog dvanaestogodišnjeg sina provjeravajući mu mobitel jer im je rečeno da njihov sin šalje poruke, uvredljive i eksplicitne nekim poznanicima i poznanicama čiji broj ima. Oni će razgovarat sa njim. Oni imaju povjerenja u njega.

Ne mogu izdržati. Kažem kako tu priču o zaštiti privatnosti djece smatram najobičnijom glupošću koju koriste roditelji da bi što manje vremena provodili sa svojom djecom, a sve više odspavali poslije podne ili gledali tv ili jednostavno ćutali.

Niko ništa nije morao reći, ali ja osjećam kako misle da sam ja sa svojim shvatanjima direktno stigla iz kamenog doba. Šta drugo?

Osim moje Senke. Moja Senka kaže: tako je, to si pravo rekla! Ma skroz si dobro to definisala!

A i Senka je od onih što se boji da će biti fotografirana dok „mirno“ razgovara sa svojom djecom. Jednom mi je rekla, kad bi se to desilo, da bi je sigurno zamijenili sa vješticom iz Salema.

Niko više od tih savršenih nije pokazao oduševljenje mojom konstatacijom.

Od onih sam koji smatraju da se, u tom velikom poduhvatu, a koji se zove odgoj djece, neke granice moraju postaviti, a druge, modernim shvatanjem postavljene, preskočiti. Zašto? Zato što sam i sama bila dijete i što odlično znam kako funkcioniše dječiji mozak. Dijete se nikad, ama baš nikad ne smije osjetiti samo. Makar u tom trenutku i smatralo da ga roditelj kontroliše ili se bunilo protiv kontrole ipak mora znati da nije samo i da se neko tj. onaj ko treba, interesuje za njega.

Neki dan je moj sin ostavio uključen laptop. Vidim da se nije odlogovao s fb. Razmišljam trenutak, dva, a onda lijepo sjednem i prečešljam poruke.

Muž me pitao kako me nije stid to raditi.

On ne bi nikada.

Poštuje njegovu privatnost.

Znam da on ne bi. Ali ja bih. Jer ja sam ona nesavršena majka, sjećaš se? I baš me briga što neko misli da sam zabadalo. Mirnija sam kako sam ustanovila da su sve poruke upravo onakve kakve njegovom uzrastu i priliče.

Ja sa svojim sinom zaista razgovaram, stalno i stalno, ali željela sam se i na taj način uvjeriti da ima dobru komunikaciju sa okolinom i da nema onih pritajenih prijetnji.

I da se zna: nisam mu rekla šta sam uradila. Nisam nikom drugom rekla sadržaj tih poruka i smatram da mu privatnost, ma šta ona značila, nije ugrožena. Ne dao Bog da sam pročitala nešto neprihvatljivo vjerojatno bih opet loše i nesavršeno postupila i umjesto da priznam svoj grijeh, slagala bih da sam o tome čula negdje od nekoga. Ali, srećom, nisam.

Tako se gomilaju moje nesavršenosti kao roditelja, teče moj nesavršeni život sa mojom nesavršenom djecom i ljepši je i nesavršeniji iz dana u dan.

 

2 thoughts on “Sasvim iskreno

  1. Divnoooo!!!

    Mnogo mi je lakše sad hahaha jer i ja ne znam “mirno i staloženo” da razgovaram, uvijek i uvijek sam glasna i bučna, i uglavnom me zvire toliko izbaci iz takta da mi dođe da je zadavim al’ naravno počnem naglas učiti salavate 😀 jer mi inače tlak ode na dvista:)

    Uglavnom se za sve slažem, i baš me briga, kad odrastu biće bolji ljudi akoBogda 🙂
    Čak te podržavam i u tom nesavršenom činu pregledavanja poruka, ja uvijek gledam šta i koje crtane dijete gleda na tabletu, i ma hajd da se ne ponavljam, aferim ti nesavršena mamo 🙂

    Prijavi komentar

Comments are closed.