Što sam vremenski dalje od mirisa halve uoči Ramazana sve jače taj jedinstveni miris osjećam. Jer, halva uoči Ramazana ili 27. noći imaju poseban miris. Barem meni. Spravljanje halve bila je rijetka prilika  kad su se obrazi moje majke zarumenjeli.  Nije me taj običaj privlačio kao što , nažalost, nisu ni mnogi drugi.  Nisam ni pokušala naučiti kako se halva pravi. Prvo zato što sam u to vrijeme prednost davala „šlagiranim“ kolačima i niko me nije mogao ubijediti da halva  nije  kolač odnosno pokušaj kolača ili kolačova  polusestra. A halva je halva. Šta da kažem? Ja nisam imala takav respekt prema halvi.

Tokom  Ramazana našu kuću su punili mirisi slanih i slatkih jela, kompota, a majka se trudila da svaki dan za iftar imamo nešto posebno što bi ponijeli na Kupušnjak, mjesto odakle se jasno i u svoj svojoj ljepoti vidjela seoska džamija. U to vrijeme bila je još uvijek ona sagrađena 1565 godine. Mi, djeca, okupljali smo se iščekujući mujezina Džafu da svojim gromkim glasom prouči: Allahu ekber…Allahu ekber i time objavi kraj posta. Kad bismo se okupili  ranije, propratili bi Džafu uzvicima: ljudi ode Džafo! Sad je to smiješno jer iako tako ne izgleda, ali svi smo imali satove i u kući i na rukama, ali Džafin sat je bio najsigurniji. Onda bi ga vidjeli na munari i  raspravljali da li se Džafo prvo iftari  pa  popne  na munaru ili će se iftariti kad završi učenje ezana? Kada bi začuli: Allahu ekber, pojurili bismo i vikali „Iftar,! Iftar! I tako su se naši uzvici miješali sa ezanom.

A za sehur budio nas je sat s mehaničkim  podešavanjem. Kada bi zazvonio i komšije bi probudio. Često su se šalili da oni ne moraju svoje satove  ni navijati. Bože dragi kako smo jeli!? Kao da smo upravo pretrčali nekoliko kilometara. Dovoljno da se umoriš i ogladniš, a nedovoljno da padneš od umora i da ti nije ni do čega. Majka nas je stalno poticala da jedemo jer „šta će nas držati cijeli dan“. Ipak, izdržavali smo.

Halvu  nisam pravila  sve dok nisam djecu rodila. Onda sam poželjela da i oni imaju te divne mirisne uspomene iz djetinjstva i da imaju i oni Ramazane svog djetinjstva.  Jer, halva je halva i ništa ne miriše kao ona.

Svim muslimanima Ramazan šerif mubarek olsun.

Danas sam umrla od straha. Naišla sam pored kontejnera i ,zaklela bih se, čula dječiji plač. Iz kontejnera. Stala sam i osluškivala, a plač se opet čuo. Nikog nije bilo u blizini, a ja sam razmišljala šta da radim? Jednostavno, nisam se mogla napraviti da ništa nisam čula, a umirala sam od pomisli šta bih, odnosno koga bih mogla naći u kontejneru, ako skupim hrabrosti i zavirim u njega. Odlučih se i vratih se. Baš kad sam htjela zaviriti plač se ponovo začu, ali ovaj put sam bolje procijenila odakle dolazi. Jedna mala, majušna maca virila je ispod kontejnera i mjaukala glasom koji je nevjerojatno podsjećao na plač bebe. Bože blagi, došlo mi je da se smijem od olakšanja. I tek tad sam postala svjesna da su mi noge podrhtavale kao da nisu moje. Išla sam ulicom i razmišljala koliko puta u životu sam osjetila takav strah. Jesam nekoliko puta, ali nisam već odavno, odavno…

Nekad sam u srednjoj školi željela biti novinar. Pravi pravcati. Ne ona piskarala iz AS-a ili današnjih portala što im je krajnji domet pisati ko je s kim i

kakve je boje intimno rublje nekakve anonimne učesnice jednog od onih rijalitija što nam ih iz Srbije šalju.

Željela sam biti novinar onakav kakve danas zovu društveno angažiranim, novinar koji će pomoći da seneke stvari sagledaju, neke saznaju, nekom

pomogne, pa čak sam željela biti i ratni izvještač.

Kasnije je kao i kod mnogih tinejdžera ambicija mutirala i u profesionalnom smislu postala sam to što jesam.

Ipak, snova se još sjećam.

Drago mi je što sam odustala od tog poziva. Čast novinarima tj. pravim novinarima.

Ipak, moja gledanja na taj poziv dobila su žestok zaokret. Nekad sam mislila da je biti novinar i poštovano i hrabro pa čak i humano. Danas mislim da je

samo hrabro i glupo. Ne u smislu da su npr. ratni izvještači glupi, da su glupi novinari- istraživači koji pišu o korupciji, ne, Bože sačuvaj, nego situacija u

kojoj su oni konkretno, može se nazvati glupom. Ili bizarnom. Evo i zašto.

Svakodnevno gledam svu ovu količinu depresive i jada po svijetu koju su zabilježile kamere i internet i svjesna sam da je to tek jedan mali dio. Ima toga

daleko više. Nešto niko nije vidio odnosno nema , što u organima gonjenja kažu, živog svjedoka, nešto su vidjeli mnogi,al ništa učinit ne mogu, a ima i

toga što vidi ko god hoće da vidi, a ni briga ga nije. Ovog posljednjeg je najviše.

Zato se u „svijet“, onaj koji svojim novcem i političkom moći može nešto učiniti, takav „svijet“ koji i vidi i čuje, al ne haje, ne treba uzdati.

„Svijet“ ne pomaže jer „tuđe ruke svraba ne češu“.

„Svijet“ gleda i pravi se da ne vidi. A ako i vidi ne dotiče ga. Jer taj svijet u čijim rukama su i novac i politička moć i od koga se pomoć očekuje, je

uglavnom kreator novog svjetskog poretka.

Primjer je Palestina. Svakog dana čitam i svakog dana gledam isto. Razlika je u broju ubijenih. Razlika je u broju onih (Jevreja) koji nasilno uz pomoć

policije ulaze u Al-Aksu. Njihova, palestinska, sudbina je ista iz dana u dan, iz generacije u generaciju. Onda pomislim: svaka čast novinarima na

upornosti. Jer, nije lahko pisati o nečem za što znaš da zanima samo onog ko ništa učinit ne može. Nije lahko ni agencijski,a ne ljudski srčano pisati i

izvještavati o napadima, zlostavljanjima, ponižavanjima ljudi kad znaš da i oni vlasnici medija za koji radiš, a koji su te poslali da izvještavaš, uglavnom i

sami podržavaju tu ubojitu politiku Izraela.

Nije lahko jer, imaš osjećaj da ti se čak ni ne smiju, nego podsmjehuju zbog tvoje naivnosti malog običnog čovjeka koji još uvijek vjeruje da „svijet to

neće dozvoliti“.

Nije lahko jer znaš da te osjećaj ne vara.

Al, ti nisi naivan ni glup, znaš da je tako, znaš da oni oholo uživaju u svojoj nedodirljivosti, znaš da ih možda čak i zabavljaš sa svojim iskrenim stavom,

al ipak pričaš i pišeš iako znaš da od tog nema ništa.

Pa kome se onda obraćaju ratni izvještači?

Nama, koji ništa učinit ne možemo osim da znamo za to. Da memorišemo.

A nije lahko ni nama čitačima jer osjećamo svu bol i nemoć nemoćnog čovjeka bačenog u arenu s divljim životinjama. Osjećamo, a ništa učinit ne

možemo.

Eto zašto ja mislim da je biti novinar, naročito ratni, i hrabro i glupo. Hrabrost se ne odnosi na hrabrost od granata i metaka. Ovdje je u pitanju ona

druga vrsta hrabrosti: reći kad svi šute, gledati i snimati kad svi glave okreću, pokazivati svijetu koji ne želi da vidi. O toj hrabrosti ja govorim.

A glupost ili bizarnost novinarske pozicije sam već obrazložila.: ako radiš za veliki medij onda radiš, najvjerojatnije, za bliskog prijatelja Benjamina

Netanjahua.

Nije ovo samo sudbina izvještača iz Palestine već i s bilo koje paralele. Svugdje je isto.

Ipak, iako su najvjerojatnije ti bogati i moćni i tamo, na tim drugim paralelama zakuhali i da shodno tome neće ni pokušat otkuhat, ipak ne mogu

spriječiti da se o tome govori i piše, da ostane u historiji zabilježeno.

I to je nešto.

A mi , narod, za sve nemoćne ljude možemo učiniti barem toliko: znati za njihov bol i ne okretati glavu.

Barem na taj način podržati i njih i izvještače.

“Jedna prijava odnosila se na rad glavnog tužioca Bosne i Hercegovine, a anonimno su je podnijeli tužioci Tužilaštva BiH.”

Ovo je rečenica iz izvještaja Transparency International Bosne i Hercegovine (TI BiH) za 2014 godinu.

Pa šta reći?

Tužioci pa anonimno podnose prijave.

A ovamo od mene ili nekog drugog građanina se očekuje da javno, potpisani imenom, imenom jednog roditelja i prezimenom, a često i navođenjem JMBG, uložimo prijavu protiv nekog, najčešće nadređenog, zbog nezakonitih radnji.
Oni koji trebaju nešto činiti, pa čak i štititi i to cijela grupa pišu anonimno tj. nemaju petlje javno se izjasniti, a ja trebam ostaviti sve relevantne podatke uključujući i adresu svoje tetke u Prozoru ako slučajno odlučim posjetiti je!

Ma ja bih takvu prijavu podnesenu bilo TI BiH ili nekom drugom direktno u Recycle Bin i to onaj što stoji iza vrata.

Bem ti takve tužioce i trice i to tužioce Tužilaštva BiH! To nisu tužioci nego tužibabe. I takvi trebaju suzbijati krivična djela za čije je izvršenje zapriječena kazna zatvora veća od deset godina!?

Pričati ili ne pričati o prošlosti? Pominjati ili ne pominjati preživljeno?
U dilemi sam oko svoje vlastite prošlosti.
Oko naše bosanske, a posebno bošnjačke nisam. Pričati se mora. Jer, to je jedini način da istina preživi.
Moraju se prebrojavati ubijeni, silovani, spaljeni…Nema normalnog čovjeka kome to nije teško. Izaziva jezu. Ipak, zarad istine mora se.
I da budem jasna: ne govorim samo o nevino stradalim pripadnicima svog naroda. Govorim o svima nevino stradalim. Žrtva je žrtva.
A vjetar je vjetar. Vjetrovi su dobri i korisni: čiste žito od prašine i kukolja, raznose polen, tjeraju oblake, čiste zrak… Ipak ovi vještački stvoreni vjetrovi, koji duvaju i koji pokušavaju rastjerati i ovo malo pamćenja i ovo malo savjesti i svijesti koje imamo, ne sviđaju mi se.
Pod utiskom sam 31. maja i bijelih traka. Čitam i gledam i slušam preživjele. Naježila sam se. I svjesna sam tog nastojanja da se ne sjećamo, da nam djeca ne znaju zašto smo otišli iz rodnog grada?
Ima puno oblika razvodnjavanja naše svijesti. Sad bih pomenula dva primjera, naizgled bezazlena, a za istinu opasna.
Prvi je ona potmula priča plasirana prije par godina od kako su poplave učestale, a koja ima sve osobine smišljene strategije specijalnog rata. Priča je namijenjena onom neobrazovanom, u pojam ubijenom, dijelu našeg naroda. Ako niste čuli onda da ponovim. Naime po toj priči, poplave su odgovor ( valjda misle Božiji, neuzubillah) za uznemiravanje mrtvih i prekopavanje njihovih grobnica. Dakle, ne grobova ili mezara nego grobnica tj. mjesta gdje je neko naše najmilije anonimno i najčešće grupno zatrpao. I po toj naizgled bezazlenoj rečenici, “učenju” koje ima osobine paganstva, mrtve bi trebalo ostaviti gdje jesu i neotkrivati grobnice i samim tim ne otkrivati zločine. Ne otkrivati onda ni zločince, jer, zakon je čudna stvar : nema tijela nema zločina, a samim tim ni zločinca.
Ovo može proći kao dio strategije onog britanskog obavještajca Hampera. Na takvo tumačenje razloga vremenskih dešavanja niko se ne smije oglušiti i oćutati.
Još jedan od načina da se razvodni naša svijest jesu i razni programi “edukacije” i sl. Sjećam se 2010 bila sam na nekakvoj radionici o marginaliziranim skupinama. Sve se dešavalo na Jahorini, a trenerica je bila iz Istočnog Sarajeva. Jedan detalj nije imao veze sa marginaliziranom skupinom. Govoreći o zadatoj temi trenerica je izgovorila rečenicu totalno besmislenu: kako između ostalih i silovatelji ( kao marginalizirana skupina) zaslužuju razumijevanje. To je obrazložila time da i njih nešto tjera da budu to što jesu. Nismo mogli vjerovati da slušamo to šta slušamo. Nisam mogla oćutati i uzvratila sam protestom, naravno, u kontekstu naše prošlosti.
Trebam li napomenuti da me više nikada nisu pozvali nigdje ni na kakav seminar ni na kakvu radionicu ni na kakvu edukaciju?

Ono što pokušavam reći jest da svi moramo dati svoj doprinos kolektivnom pamćenju. I naravno osudi.
Ako svi budemo barem jednom najbližem pripadniku novog naraštaja ispričali istinu, ako progovorimo u ime žrtve, ne oćutimo njeno zanemarivanje i minimiziranje dali smo svoj makar i mali doprinos tome.
Da, sjećam se i ja kad je meni moj dedo rahmetli pričao o Drugom svjetskom ratu. Sve sam pažljivo slušala pa i trenutak kad bi izgovorio da moramo biti oprezni jer zlo ne miruje. Razumjela sam da je zlo daleko, preko granica i granica i da zlo ima da pređe dugačak put da bi nas zadesilo. Ipak, zlo je bilo puno bliže nego je i moj dedo mogao naslutiti i upozoriti nas.

Zaista je, barem meni , tužno vidjeli osobe zarobljene u nekom davno prošlom vremenu. Kad je osoba zarobljena u nekoj tuzi, u nekom jadu onda o njoj ni ne mislim na način da je zarobljena, jer kako čovjek i može drugačije kad mu je srce ranjeno? Ima ljudi koji su ostali zamrznuti u nekom, za njih najsjajnijem detalju života i to ne samo psihički nego im je i garderoba i frizura ostala vječno mlada. Nit se haba nit propada. Samo sijede i bore otkrivaju nesklad između vanjštine i nutrine. Druga grupa koja mi izgleda otužno su oni takođe zarobljeni, ali koji se svim silama trude da nesklad ne bude primjetan. Barem ne na prvi pogled. Kod njih vanjština ide u korak s vremenom, pa čak i prije vremena. Odaje ih ono što se sakriti ne može – miris starosti iako se upinju da šminkom sakriju staračke pjege, a vrckanjem reumatične zglobove “ušćeknuta krsta”. Eto, maloprije upravljam daljinskim i naletim na neku emisiju neke vesele televizije. Cijeli ekran ispunila žena za koju pouzdano znam da ima bliže šezdeset nego pedeset godina, obučena i našminkana kao tinejdžerica. To ne bi bilo toliko ni jadno da iz njenih plastificiranih usta ne izlazi tekst pjesme koja ne pristaje osobama starijim, a ni mlađim od osamnaest godina. Mislim, stvarno… to je upotpunilo sliku. A slika je stvarno jadna. Moja živa mašta me tjera da da je zamislim kako nakon nastupa iznurena i ukočena stavlja plastične kese na krsta i zglobove pa šuška pri svakom pokretu kako , brate, i priliči nanama ili bakama. Šta mi ga se tu ima kofrčiti i boriti protiv prirodnog toka? Šta ima ići kontra slivu?

Kad su siromašni korumpirani mala je i vrijednost sredstava korupcije pa siromašni opet ostanu siromašni ili postaju još siromašniji. U bogatom svijetu i korupcija je srazmjerna bogatstvu pa bogati ostaju bogati ili postaju bogatiji. Sve u svemu nema naroda niti nacije niti vjere imune na novac i korupciju. To nam, evo, potvrđuje i sedam zvaničnika Fife, tog sinonima za novac i finansijsku moć, a koji su podlegli čarima nedozvoljenog i neoporezovanog sticanja novca. Pa čovjek ne može, a da se ne zapita zar je i njima, tim finansijskim mogulima, pored onog silnog novca koji im samo za njih liježe na račun, stalo do tog tajnog, nedozvoljenog i neoporezovanog?

Obično kod nas kažu da smo siromašni i da smo zato korumpirani. A šta je s njima?

Istina je da smo mi korumpirani i da smo zato i siromašni. Ipak, mislim da korupcija nema veze sa finansijskom situacijom ni države ni pojedinca. Ima veze sa sviješću kako pojedinca tako i društva u cjelini.

Razvijena društva sankcionišu korupciju te se u tim društvima ova pojava veže za pojedince. Pored mnogih svojih negativnosti i izopačenosti koje promoviraju, a koje ih ozbiljno nagrđuju, ta društva imaju ovaj pozitivan stav koji su stekli učeći iz historije čovječanstva da je korupcija uzrok svih zala, a i propasti svih civilizacija. I zbog toga su tako privlačni za sve nas frustrirane vlastitom nemoći u vlastitoj državi koju uništavaju naši vlastiti predstavnici izabrani našim vlastitim glasovima.

Kod nerazvijenih društava je ona, tj. korupcija gotovo društveno prihvatljiva pa se veže za grupe, organizacije pa čak i za državu odnosno njene aparate.

Ovi zadnji smo mi i Grčka. Mi smo toliko frustrirani, a istovremeno i apatični da mi ni ne učimo iz historije. Mi ni ne učestvujemo u historiji. Historija prolazi pored nas i mi radili šta il ne radili historija čovječantva neće osjetiti. Ali hoćemo mi, sada i ovdje, i naše buduće generacije na koje prenosimo taj gen ravnodušnosti prema svemu što ne podrazumijeva use, nase i poda se. Zašto? Zato što je opći stav da svi kradu pa ja krao ili ne, neće se osjetiti.Država od tog mog poštenja neće imati koristi. A ako već ne kradem onda ne osuđujem ni one koji kradu. Čak šta više, često im odam priznanje u smislu da su pametni što to čine, jer se poštenje ne isplati.

A ja kao ova jedinka koja nit sam korumpirana nit se borim protiv korupcije pitam zar se mora isplatiti? Zar nije dovoljna ovozemaljska nadoknada za poštenje to što imaš miran san?

Ljudi ne moraju direktno oštetiti državu, građane, javno preduzeće pa da budu učesnici u lancu korupcije. Dovoljno je da ćute. Samo da znate, jer i ja znam, nije negodovanje protiv korupcije ovo koje ja upravo radim tj. anonimno pisanje po internetu.

Otpor korupciji je ono koje je uradila I. Lovrić – prvi zviždač. Ipak i ona poručuje da se ne isplati radi vlastitih živaca biti to što je ona.

Učešće u korupciji je i kada si u prilici da vidiš da direktor i onaj koji treba da štite javno preduzeće upropaštavaju ga i friziraju finansijske izvještaje, a ti ćutiš jer su te imenovali ( upravo radi toga da ćutiš) u neku komisiju ili odbor u kojoj imaš 300,00 km mjesečno. Koliko si bogatiji? Koliko čovjek može biti bogatiji za 300,00 km? Samo siromašniji. A kad te već vlastita svijest nije spriječila da uletiš u taj lanac, onda treba da ostale institucije pokažu zube i nauče pameti svakog ko pomisli da će proći nekažnjeno. Policija, tužilaštvo, sud…I to je ta razlika između društveno prihvatljivog odnosa spram korupcije i društveno neprihvatljivog.

Nažalost, kod nas fali djelovanje institucija pa da ne bude „svi krademo“ nego da bude „korumpiran je taj i taj“

Ali, pusto, pare drage svakome pa se često i gleda šta se može dobiti, a šta izgubiti i to na dnevnoj bazi. Ništa dugoročno. Dobiješ nekakvu bijednu satisfakciju, izgubiš obraz. Jest da je i obraz na listi gotovo prevaziđenih vrijednosti. Ipak ma koliko ga oni koji su ga izgubili ili oni koji ga nikad nisu ni imali, srozavali i nastojali obezvrijediti obraz je raritet. Moderna znanost još nije pronašla način kako da ga zakrpa i podmetne kao neoštećenog kao u slučaju himena.