Archive | April 4, 2015

Majka

Nebrojeno puta sam pročitala Zijinu priču „Majka“. I uvijek dok sam je čitala, ja kao da sam gledala svoju majku. Istina njegova je ispraćala sina, a moja sina nije imala. Imala je samo kćerke. Vjerovala sam da su zato ispraćaji bili teži. Ipak nikada nije plakala.  Znala sam da brine i da joj je teško.  Čitala sam joj u očima. Zato su naši zagrljali uvijek bili nekoliko sekundi pa i minuta duži nego kad bih dolazila.

Živjela je težak život hercegovačke žene. Udala se u devetnaestoj godini za mog dvadesetjednogodišnjeg babu.  Za tadašnje pojmove bila je cura u godinama. Često smo se šalile na tu temu, kasnije kad sam ja imala devetnaest godina i ni na kraj pameti mi nije bilo da ulazim u brak. Jer, imala sam planova.

Moj dedo je bio invalid rata. I to onog prvog velikog. Bio je i star i slijep. Sve što su imali i čime su se mogli pohvaliti bio je krov nad glavom.  Rodila je nas pet kćerki. Napravila tri kuće i nekoliko kućica – pomoćnih objekata. Odgojila , pored nas pet kćerki i dvije unuke. Ukopala oba roditelja, brata, zaovu, zeta…Brinula o kravi i paradajzu, luku i ogrjevu za zimu,  sijeno kupila i u pojatu unosila. U džamiju išla i Ramazan postila. Svaki. I nas učila da to radimo. Kuhala, prala, dočekivala, ispraćala…I uvijek bila ponizna i nježna, blaga…

Pitam se da li je ikada požalila zbog svoje blagosti i poniznosti?

Nikad nisam čula da je povisila ton,  udarila nogom pod i očitala bukvicu ni nama kćerkama, ni svom mužu, našem babi, ni zajedljivim komšinicama. Nikome. Jesmo li zasluživali da nas sikteriše? O, da. Itekako.

Babo je bio dobrog zdravlja i pun planova. Malo je slušao i manje čuo prigovore. Bio je domaćin čovjek, ali , sad to shvaćam, mogao je biti malo topliji prema majci. Jednom godišnje je nana iz Sarajeva dolazila kod nas i ostajala nekoliko dana. Jednom godišnje je majka odlazila u Sarajevo i ostajala sat-dva. Je li joj to teško padalo? Jest sigurno, ali mi to nismo znale. Kasnije , kad smo obuzete poslovima i karijerama, sestre i ja urijedile dolaziti nikad nije prigovorila. Uvijek je uz onaj blagi pogled govorila: „ Neka, sine, hvala vama kad god došle i koliko god došle.. Dolazite puno češće nego sam ja išla svojoj majci“. Bože svemogući! Koliko je tuge i žaljenja bilo u tim riječima! Ali, ja nisam uspjela dekodirati njena osjećanja tada. Nisam shvatala da ću se jednog dana kajati i da će mi biti žao kao i njoj .. Mislila sam da je dovoljno ono što činim i koliko činim.

A u njenoj iscrpljenoj duši bol i tuga su se skupljali i skupljali. Usamljenbost.  Daljina.

Dolazila sam izljubila se s njom, napravila ručak, kafu popila, provjerila zalihe namirnica i … sjela u auto i vratila se u udobnost svog doma. U život u kom nije bilo mjesta za tugu,  za starost,  Nikada nisam ostala da prespavam. A u komšiluku su moje nekadašnje drugarice ostajale kod svojih majki i po nekoliko dana. Dolazile često.

A ona, moja majka, svakome ko pita „kako si“ odgovarala je:

„Hvala Bogu dobro je. Malo me ova pamet ne sluša, ali dobro je hvala Bogu.Nikad čini mi se bolje.“

This entry was posted on April 4, 2015, in Dnevnik.