Archive | April 7, 2015

Ko zna zašto je nešto dobro

Ja nikad ništa nisam dobila na lijepe oči.  Cijelog života za svaku mrvicu morala sam dobro zapeti i boriti se.

Ušlo mi kasnije u krv pa i kad se nisam morala boriti , ja po inerciji pravac arena. Ko gladijator.

Ne, nije uspjeh ili pobjeda bio motiv. Jednostavno  podrazumijevalo se da ulazim u sukobe ili utakmice ma kakvi mi izgledi bili. A često su mi bili loši. I što je najčudnije i ja sam to znala, ali…

… to sam ja.

Ranije,  dok je na  moju pamet, bilo više godina ispred mene nego iza mene, znala sam  se pitati šta bi od mene bilo da sam inertnija kad i ovako jedva opstajem?

Hm, kao da sam se ja i pitala mnogo.

S vremenom sam postala, kako da kažem, mirnija. Vjerujem da svako ima  svoj put. Vjerujem da nas On čuva i kad sami od sebe dignemo ruke. Vjerujem da  što nam je suđeno neće nas mimoići i što nije neće nam zapasti ma šta činili.

Jednostavno, mislila sam, moja sudbina je takva. Kao i oni moji snovi u kojima se penjem uz onu glatku stijenu iz mog djetinjstva hvatajući se za rijetko trnje.

Ipak, danas sam osjetila nešto kao ljutnju. Na koga? Ne znam., a bojim se i da pokušavam saznati.

Evo  i zašto.

Ima tu kod mene na poslu jedna djevojka. Bukvalno ubi propuh kroz glavu. Završila pravo i to treću godinu u Kiseljaku. Kud god krene i šta god joj se da da uradi slijedi intervencija. Opći smijeh i podsmijeh zbog mikro umnih sposobnosti. Ima ona i onaj ženski zov  ( jel se zove feromon?) pa gdje god stane oko nje se kao muhe na med  ( ili na nešto drugo) sjate muškarci.

Nekim djevojkama baš žuč pukne zbog toga.

Elem, ona tako na Lokalnim izborima pokupi nekih dvjestotinjak glasova i uđe u Općinsko vijeće. Onda joj namjeste volontiranje. U neko doba bez pozdrava ode u Holandiju. Pričali su kako na fejsu kači slike iz noćnih provoda. Nije uspjela srediti papire i vrati se za neki mjesec, a ovamo je sve čeka. Sve kako je i ostavila.

Hajde, mislim ,ko zna ko je na dobitku, a ko na gubitku.

Ipak, danas, nekoliko dana nakon što su volonteri završili volontiranje, vidjeh nju. Čudim se i pitam sekretaricu zašto se ona još vrti ovuda, a ona mi reče da nadoknađuje onih dva-tri mjeseca lunjanja po Holandiji. Pa, stvarno…

I prije nego sam došla sebi opsujem i to onako muški. Zašto ona ničim zasluženo tako olako ide kroz život?

Jednostavno sam zaključila da Allah dž.š. preuzima direktnu brigu o takvim osobama, jer, već im je mnogo uskratio i u iskušenjima kroz koja sam ja prošla njoj i onakvima poput nje ni za trag se ne bi znalo.

Kao očit primjer svoje moći i svoje milosti brine o njima.  Ostale, obdarene umom i snagom stavlja na razne kušnje.

Kad sam se pribrala zahvalila sam na svim onim  silnim porazima i ponekoj pobjedi. Da znam kao što ne znam  ne bih se ni pitala stvari  na koje ne znam odgovor.

Ipak, ko zna zašto je nešto dobro.

Svi bi u manekene, niko neće lopatu

Imam ja jednu rođaku, mislim imam ih više, ali danas ću nešto reći o ovoj.  Ukratko, ona je imala , a ima i danas hvala Bogu, život iz snova. Prelijepa, pažena, njegovana…Ma svi se utrkivali da joj želje ispune.

I ona je divna. Takva je da je jednostavno morate voljeti. A i nisu je pokvarile te silne pažnje. Tako je ona od malih nogu ispunjavala sebi život na način o kojem sam ja naprimjer samo mogla maštati. Trenirala je sve sportove osim futbala i što je najčudnije bila je jako uspješna.

Išla je na sve kurseve koje je mogla uklopiti u raspored, išla na  putovanja za koja joj je jedino bio problem naći društvo koje je to sebi moglo priuštiti.

Tako su je negdje kao srednjoškolku onako lijepu i gracioznu, zapazili oni agenti iz modne industrije. Krene ona u tu školu za manekenke, uživa, obavi one prve probne revije i …pozovu je da potpiše ugovor. Šta je sve bilo u ugovoru ne znam, ali ni ona nije sve čitala. Čim je vidjela da se ni grama ne smije udebljati „jer je na granici dozvoljene težine“ sve je batalila.

Nisu pomogle ni priče o novcu i slavi.

Kad sam je pitala zašto je sve odbila rekla je:

  • Pusti, bona, pa nema glupljeg posla od toga. Zarađuješ novac, a svakodnevno umireš od gladi. Jedino uživaju oni oko tebe.

To je takva istina kojoj se moraš nasmijati. Paradoks manekenskog  posla. Zbog te rečenice, zaista, shvatiš koliko je uspjeh relativan.

Sinoć sam je ponovo pominjala i onu njenu rečenicu.A evo i zašto.

Sasvim slučajno prisustvovala sam prvom času škole za manekenke i manekene.

Tridesetak polaznica osnovnoškolskog uzrasta. Visoke, niske, mršave, punačke…sve pokušavaju uvježbati onaj agresivni hod sa modne piste. Posebno mi je zapala za oko jedna djevojčica od nekih dvanaestak godina koja nikako nije mogla pratiti instruktoricu. Problem je bila orijentacija tj. šta je lijevo, a šta desno. Okret desno izvode svi samo ova curica lijevo. Ali zato dugu, očito ispeglanu kosu zabacuje poput Adriane Lime.

Osim djevojčica tu su bili i roditelji. Uglavnom mame. Vidim poznanicu koja je dovela nećaku.Pozdravi me, a ja otpozdravim.

  • Majko moja, vidi šta nas je – nasmija se kružeći pogledom po sali.- Svi hoće u manekene, niko neće lopatu…

Da. Gledam i ja po sali i vidim ponosne roditelje /  mame s onim nabrijanim izrazom lica osobe koja već u mašti broji zelene američke šuškice i gleda svoju mjezimicu na naslovnicama.

Instruktorica, lijepa i plava, obučena na način da privuče pažnju, u čizmicama „eksericama“ i onim sada modernim (meni ružnim) uskim hlačama.

U jednom trenutku pauze obrati se jednoj polaznici i reče dovoljno glasno da svi čujemo:

  • Vidi – i pokaza na „ekserice“- u čemu ja radim vježbe i vidi linije!

Pored mene stoji muškarac iz njene ekipe, ali nimalo ne izgleda manekenski.

  • Šipak bi ti imala liniju od vježbi da ti ikad išta pojedeš! – reče glasno.

I tad sam se sjetila rodice i njenog odbijanja da gladuje zarad nekog novca ili nečeg drugog.

Koliko ih ima takvih koje ne žele biti lutke?

Ili koliko ima onih koje bi sve dale, gladovale, pa čak koje i vade određene dijelove tijela da izgledaju anoreksično  poput manekenki?

Koliko će ih „uspjeti“ uz silnu žrtvu,  a koliko njih se žrtvovati i ostati, u najboljem slučaju, samo razočarano? Koliko na tom putu propasti?

Ok, neka radi i želi ko šta hoće ili neće. Neka gladuje ko ne mora. Ipak, slika curice koja ne zna koja je lijeva, a koja desna strana i koja u stilu Adriane Lime zabacuje kosu ne obećava srećan kraj priče.