Danas sam zaključila da ja imam traume iz djetinjstva. One se manifestiraju u nepresušnoj želji da pišem. Bilo gdje. Pišem na poslu i zato primam plaću. Pišem za druge kad požele da se žale na nešto, a zašto nemaju neku potporu ni u propisima ni među ljudima. Pišem i za sebe. Ovako anonimno po internetu. Ok, ako pročitate  ovaj post zaključit ćete da bi trebalo biti suprotno tj. da trauma ne da da pišem i da radije kopam nego da olovku ili tastaturu  uzmem. I meni je to logično, ali kad sam ja u pitanju davno sam odustala od logike.

Dakle, bilo je to ovako.

Imala sam negdje oko šest godina kada me počela maltretirati jedna djevojka,sad to zovu tinejdžerica, a onda je jednostavno bila – cura.

Išla je u sedmi razred osnovne škole, ali to nije značilo ništa jer je ponavljala neke razrede tako da je vjerojatno bila i starija od tinejdžerskog uzrasta. Ustvari, kao usput je išla u školu dok je ozbiljno ganjala momke.

Ja, naravno, ubijeđena da sam to nečim zaslužila ne prijavim je roditeljima, odnosno majci koja je u našoj sjevernohercegovačkoj odnosno južnobosanskoj kulturi bila zadužena za te stvari tj. za očuvanje i zaštitu potomstva.

I tako, igram se ja sa drugaricama i odjednom se zaori zarazan smijeh:

„Hahahaha vidi kako ona mala (ja) trči!“

ili

„Hahahaha pogledajte joj (meni) dugme na džemperu!“

Ili

„Hahahaha vidi što se cura (opet ja) začešljala! Jel´ to tražiš momka!?“

Uvijek je počinjalo sa „hahahaha“.

Mrzila sam svako “hahahaha”

Ponekad bih samo otrčala kući, a na majčino pitanje zašto sam napustila igru, ne bih ništa rekla. Ponekad bih skupila hrabrost pa bih joj prije odlaska pokazala jezik, a kad sam bila naročito hrabra spomenula bih joj roditelje ili je mršnula najbolje što znam  ili je nazvala kozom i – bjež´!

Začudo,  nikada nije uspjela potaknuti svoje drugarice da joj se pridruže. Neke su je i korile što me zadirkuje, ali je ona to činila i dalje na isti onaj odvratni način da sam se počela kriti i ućutala bih u njenoj blizini, trudila se biti neprimjetna,  ali ni to nije pomoglo.

Nastavilo se, i to jačim intenzitetom kad sam krenula u osnovnu školu. Da baksuzluk bude veći bile smo ista smjena.

Može li neko ko to nije doživio shvatiti i zamisliti sedmogodišnju djevojčicu izloženu stalnom verbalnom  zlostavljanju, podsmijehu, maltretiranju najvjerojatnije petnaestogodišnjakinje,  a možda čak i šesnaestogodišnjakinje?

Ponekad nisam željela ići u školu. Počela sam maštati sam da sam velika i jaka, pa i mišićava poput onog Konana Varvarina ( valjda znate ko je on!?) i da je naklepam onako kako ja mogu i želim, a ona da plače i moli za oprost, ja da je pitam, kao majka mene kad nešto pogriješim: hoćeš li više ikada?, a ona da skakuće oko mene i plačući ponavlja: oj,jao,jao neću više, neću!!!

Nekad bih zamišljala da se iz pećina iznad našeg sela pojavi junak na bijelom konju sa sabljom u ruci i da je kao svaku zlobnicu iz narodnih priča kazni.

Eh, šta sam sve zamišljala i željela!

Onda sam jednog dana svoj jed i muku dječijim rukopisom stavila na papir istrgnut iz male sveske, riječnika za Ruski jezik koji sam ukrala od starije sestre. Otvorila sam dušu i sve što sam osjećala i mislila o njoj izlila sam na papir:. Bilo je tu tvrdnji da je koza, krava, vještica, da jede g**na, da mi nema mrže cure u selu od nje i još svašta…svašta…Taj svoj prvi post sam  anonimno (kao što i sada radim ) z postavila na prototip blog platformi – na stablo velikog oraha koji je stajao nasred sela i uglavnom služio kao oglasna ploča.

Neka pročita ko god naiđe.

Ali, kao i svako veliko djelo i ovo je moralo, pa i indirektno , imati pečat ili potpis autora, ono kao slučajno, nesvjesno ili bilo kako  ali ga mora imati. Sujeta je čudna stvar.

Bila sam mala za sve te komplikovane detalje, a i nisam vjerovala da će se ona, Zehra, sjetiti da taj moj post daunloaduje sa oraha i na poleđini vidi , opet, dječijim rukopisom ispisano moje ime.

Nakon što mi je jedan stariji dječak, moj drug ispričao da je prisustvovao promociji mog rada, ali da je prisustvovala i Zehra i tada zaprijetila da će me ubiti, pažljivo sam je izbjegavala narednih dana. Nisam izlazila van iz kuće ili dvorišta, a u školi sam se vrzmala u blizini zbornice.

Ipak, dan „D“ je morao doći. I došao je.

Tog dana mlađa sestra i ja stigle smo kući ranije nego nas je majka očekivala i našle zaključana vrata. Vrzmale smo se oko kuće, izvirivale, iščekivale…

Pored legendarnog oraha na sred sela stajala je grupa djevojaka, a među njima i ona – Zehretina…Zehrača…

Odjednom, neuobičajeno mehkim glasom, koji je meni zazvučao kao sirena za uzbunu ona me pozva da dođem do nje.

– Neću – rekoh – Što ću ti?

– Dođi da ti nešto kažem. Hajde, ne boj se…neću ti ništa. Dođi…

– Neću – ponovih.

A onda joj se lice izobliči i ona u jednom skoku preskoči poveći kamen i pojuri prema meni. Bez razmišljanja potrčah iz sve snage u suprotnom smjeru, a moja mlađa sestra za mnom. Trčala sam niz kaldrmisanu cestu, a kaldrma mi je igrala pred očima. Uglačani kameni su iskakali sa svog mjesta i vraćali se ponovo.

Negdje uz put sestra je ostala, a ja sam čula progoniteljicu kako joj govori:

– Neću ja tebi ništa…onu ću ja klipaču…

Sestra je nastavila da trči za nama.

I tako: trčim ja, pa nekoliko metara iza mene Zehra, a moja sestra nekoliko metara iza nje.

Odjednom mi se na putu ispriječila drvena vratnica koju je neko ostavio otvorenom. Zaobilaženje je iziskivalo gubitak dragocjenog vremena pa sam utrčala u njivu. Preskakala sam prepreke, a cijelo vrijeme osjećala sam neprijatelja za leđima.

Nijednom se nisam okrenula.

I sada, godinama poslije svega i svašta i viđenog i doživljenog i preživljenog u jedno sam sigurna: nikad, ama baš nikad, nisam osjetila toliki strah kao tog dana.

Stigla sam do zida visokog oko dva i po metra i bez razmišljanja skočila sa njega na cestu koja je bila u nižem nivou, a ona za mnom. S donje strane ceste nalazilo se veliko i staro mezarje.  Potrčala sam nekoliko metara cestom, a onda ponovo preskočila kameni i našla se među nišanima. Tad sam stala. I odahnula

Ona se, kao i većina seljana bojala grobova.  Valjda zbog toga što je znala da ima oraha u džepu.

Stajala sam okružena velikim nišanima, sigurna među njima, pokušavala smiriti žestoko lupanje srca i drhtanje nogu. Ona je poput grabljivice lijevo-desno koračala cestom i motrila me. Stigla je i moja mlađa sestra i sa zida ćutke sve posmatrala. Neko vrijeme Zehra je prijetila i psovala, a kada je uočila da ja nemam namjeru izaći van dok je ona u blizini, promijenila je priču i ubjeđivala me kako će me mrtvi kazniti, uhvatiti za nogu i povući u grob jer oni ne daju da im se po grobu gazi.

Nekako sam se manje bojala mrtvih nego nje pa sam uporno ostajala unutar ograde. Mislim da je to u mom životu bilo presudno pa se nikada više nisam bojala ni mrtvih ni groblja.Shvatila sam da oni nisu mrtvi da bi nekog plašili ili da bi nekog kažnjavali.I nikada više nisam prošla tom cestom, a da nisam zastala i molila Boga da nagradi njihove duše.

Napokon je odustala i odgegala cestom uz prijetnje da će mi svaku kost slomiti na dvoje-troje…Sačekala sam neko vrijeme, a onda oprezno došla kući.

Uz put sestra i ja se dogovorismo da ništa ne govorimo majci.

Izbjegavale smo je. Sestra bi prvo otišla u izvidnicu, a ako je sve bilo čisto izašla bih i ja. Ipak, i pored mjera opreza jednog dana Zehra samo iskrsnu pred nas. Ovog puta nisam imala kuda pobjeći i samo sam stala,  a ona frknu poput mačke, ošinu me pogledom i…ode. Nisam vjerovala da sam preživjela susret s njom. Ništa mi nije bilo jasno osim da više neću morati bježati.

Tek nekoliko godina poslije saznala sam zašto je i kako došlo do onakvog,za mene bezbolnog raspleta: majka je,nakon što je od nekog očevica saznala kako me Zehra onako dušmanski progonila, otišla njenoj kući i pred roditeljima joj zaprijetila da će joj „svaku dlaku sa glave počupati ako me ne ostavi na miru, ako me još jednom pogleda, a ne, ne daj Bože, i dotakne.

Mojim mukama je došao kraj. Nisam morala nabaciti mišiće da joj se osvetim, a majka se jednostavno, onako kako to samo majke znaju i mogu pretvorila u junaka na bijelom konju i oslobodila me patnje.

Eto, to su te moje traume koje me tjeraju da lupkam po tastaturi i lijepim svoje postove po  orahu, ovaj , mislim, blogu.