Može li žena ostati žena sa svom silom tereta koji joj je savremeno društvo nametnulo? Uz njen pristanak, naravno? Teško. Odnosno ostaje žena, ali ne baš ženstvena žena. Nerijetko je veći muškarac od muža ili radnih kolega.
Krene to kod nas žena polahko odmah po rođenju. Prvo se borimo za svoje mjesto u porodici pored vječito dominantne braće. Negdje ta kćerkica odnosno sestrica ima sreću pa ima podršku roditelja ili barem jedine koja razumije kako joj je – majke. Onda vrtić, škola, ulica, park…Osim dominacije muškaraca, djevojčica mora da se bori i sa dominantnim djevojčicama kojima je park i ulica veći dom od onog roditeljskog. Sve je dobro dok se u borbi za svoje mjesto koriste verbalna sredstva, iako su i ona često vrlo ubojita. Ipak ponekad se moraju upotrijebiti i šake. Čisto da se zna da djevojčica nije vreća za udaranje. To je prva faza gubljenja ženstvenosti. Onda dođe srednja škola, autobusi, tramvaji, svakakve spodobe sa svakakvim namjerama. I opet se nerijetko moraju upotrijebiti fizičke vještine. A kad se one upotrebljavaju mora se bit spreman i na kakve ožiljke. A ni glas ne smije zadrhtati. Ne smije odati da se boji, jer te spodobe namirišu strah. Kasnije ta iskustva dobro dođu. Nikad ne znaš kakav je ko i s kakvim namjerama. Taman odraste i misli kako je ništa ne može iznenaditi, čuva se loših momaka i ne izlazi s takvima. A onda počne tražiti posao jer savremena žena i to treba. I shvati da nije mogla ni zamisliti koliko kretena slobodno luta svijetom, koliko kretenluka ima u samo jednoj fotelji, onoj s one strane stola. Kako god da se obuče i šta god da kaže taj preko puta nje ima svoj komentar. I šta sad? Istrpiti intervju za posao jer joj treba posao ili ustati i naglasiti da se ona suviše poštuje da bi za takve radila? Ako ostane treba biti spremna i sutra i prekosutra i svaki tren da će kreten biti kreten. A druge žene, njene kolegice neće joj biti od pomoći. Hoće li imati snage poslati sve u tri fine i otići? Mora. Jer, trpjeti ne smije. Nije joj u opisu ličnosti. Iz desetog puta joj se posreći i nađe dobar posao. Već se izbirikala u ophođenju sa ljudima, sa šefovima…Ipak, osjećanja se ne pokazuju. Problem nikad nije dovoljno velik problem da bi zbog njega pokazala slabost. Jer, sutra je aBd novi dan i nova prilika. I opet oprez. Ne smije se nasmijati šali kojoj bi se inače rado nasmijala. Mora imati čvrst izraz lica.. A kod kuće biti nježna i mehka, sunce svoga doma. To je kaskaderski posao. Skakanje iz uloge u ulogu. Malo po malo sve više se i u kuću unosi onaj čvrsti izraz lica, bez osjećaja, bez slabosti… Kuća će razumjeti. Kuća će oprostiti. Kuća neće zloupotrijebiti. Kuća će, možda, i zaboraviti. Zašto ne? Svi su ionako zaboravili onaj nježni glasić, zvonki smijeh, veseli pogled, divni humor, bezazlenost… Zašto ne bi i kuća? Glas već odavno nije ni nježan ni mio. Smijeh je odavno utihnuo. Veseli pogled je davno očvrsnuo da presijeca svaki pokušaj komunikacije, a divni humor se preobrazio u crni humor… To je danak koji savremena žena plaća savremenom životu. I neka mi niko ne priča kako to nije tako i kako ima tamo neka i nečija kolegica, žena sve postigla, a sačuvala ženstvenost. Ma samo da je vidite. Ok, vjerujem, al pogledajte i vi malo bolje.

Nekad čovjek ne zna šta bi mislio: da li ovi naši koji predsjedavaju sjednicama i pripremaju zakone i sjednice na kojima se usvajaju isti ti zakoni, imaju ikakvu drugu namjeru osim da se zezaju?
Zezanje u ovom kontekstu je blaža verzija određene radnje svojstvene političarima kojom se u zdrav mozak j… narod.
Fakat se zezaju. I nas zezaju i to zezaju za dobre pare. Bljutav je toliki nedostatak profesionalizma, ako ni zašto drugo i ni zbog koga drugog onda zbog sebe i svog imena.

Žalosno je da u zemljici sa oko četiri miliona stanovnika, i to u zemlji u kojoj su politička dešavanja jednako gledana kao i kojekakvi rijalitiji, nemamo političara koji se razlikuje od učesnika rijalitija. I to prosječnog učesnika. Takvog kojeg zaboravimo čim nestane sa ekrana.

Eto, Ustavni sud rekao da Dom naroda, čuvar zakonitosti, kršenjem procedure pri donošenju Zakona o radu, ozbiljno dovodi u pitanje sintagmu „demokratski usvojen zakon“.
Ne dovode oni u pitanje samo sintagme. Dovode oni u pitanje i više od sintagme. I šta? Ništa. Čak nema ni moralne odgovornosti kao najbeznačajnije u ovoj zemljici. Uj᾿o vuk kenjca. Opet i po ko zna koji put.

“Tanka je linija između smijeha i bola, komedije i tragedije, humora i uvrede.” (Erma Bombek)

Malo šta mrzim kao kad za humor netalentirane osobe po svaku cijenu žele biti u fokusu i to ničim drugo nego smislom za humor.

Pa, ljudi šta vam je!?  Talenat ili smisao za humor vam je isto kao i talenat za matematiku, za književnost, za muziku ili za bilo šta drugo. Ili ga imaš ili nemaš. Talenta, mislim. Može se nešto i naučiti, ali izbrušen će postati samo onaj ko u sebi ima onu neku žicu. Oni koji nemaju ostaju u prilično sirovom stanju i obliku. Tako se pokušaj humora pretvori u svoju suprotnost.

Zato, ako nekad želimo nešto reći i silno ostaviti utisak, najbolje ćemo to učiniti ako oćutimo. Tad barem neće niko znati da li ćutimo zato što smo mudri ili lijeni da progovorimo, ali ako progovorimo i pokušamo biti duhoviti (a to nije ni blizu) znaće svi na kojoj smo talasnoj dužini. A to nam nije cilj.

Nikad mi nije postalo i ostalo jasno zašto se i riječ i zanimanje „domaćica“ koristi u negativnom kontekstu, na neki uvredljiv i omalovažavajući način. Ukoliko neko, bio on muškarac ili žena, želi neku drugu ženu omalovažiti, reći kako je nesposobna, da nije ni zašta pa makar formalno imala i fakultetsku diplomu, „poslaće“ je kući da kuha pitu ili pere suđe. (!?) Zašto? Je li to tako nevažan posao da ga može svako, ma koliko nesposoban bio, raditi? Je li to nečasno biti domaćica, žena koja brine o svojoj porodici, kuha, čisti, pere, pegla…? Zar su to nečasni i prljavi poslovi? Zar je ponižavajuće biti stup kuće, porodice?

Ja kažem i mislim da nije. To niti je lagan niti bezvrijedan posao. Dok je ta domaćica tvoja majka, dok je gledaš kako rani i kasni obavljajući poslove koje niko od ukućana neće da uradi, u tebi je samo misao da to ne želiš biti.

A danas? Ja sam domaćica. Ispravka, ja sam sretna domaćica. Ne samo da se ne stidim i ne bježim od tog zanimanja i od tog posla već se čak i ponosim njime. Da, ponosim se. Ponosim se što imam za koga obavljati sve te kućne poslove koji su na dnu ljestvice poštovanja. Sretna sam, mada ponekad neispavana, dok po rasporedu budim ukućane, spremam im doručak i ispraćam. Sretna sam što mi se javljaju kad dođu i ako će opet ići negdje. Sretna sam kad ispečem štrudle i dok se okrenem tepsija prazna. To mi je kompliment. Razmjenjujem recepte sa prijateljicama. Kuham ono što moji vole i žele. Ponosna sam što više vole moj hljeb i moju zeljanicu nego onu iz pekare. Uživam kad za nagradu dobijem poljubac.

Da, to je moja radost.

Mogla bih ovdje nabrojati i mnoge svoje rodice i prijateljice, doktorke, profesorke, književnice koje su uz sve to i domaćice. I ne stide se toga. Mogla bih, ali nekom drugom prigodom. Jer, one zaslužuju da ih pomenem.

I zato, ako ne zbog sebe onda zbog njih, ne mogu da shvatim zašto se bavljenje domaćinstvom nipodaštava.

Kad je sve počelo? Ko zna? Možda zbog neke žene koja je pravila fantastičan hljeb pa su smatrali da je šteta da se ičim drugim bavi. Jer, šta će se onda jesti? Ili zbog nekog muškarca koji nije znao šta bi drugo sa ženom pa ju je slao u kuhinju?

Ponekad pregledam i pročitam i ono što inače ne volim. Tako juče ugledah naslov na jednom portalu, nešto kao „Životna drama Marine Perazić“.

Znam ko je Marina, a za one koji ne znaju to je bivša pjevačica. Sad je samo bivša. Ne radi, ne snima, ostarjela, zaboravljena, odbačena, …ulazi na Farmu. Kaže mora, nema od čega da živi…Priča kako je uvijek voljela mlade dečke jer su puni života. S užasom ističe da nikad nije htjela nekoga ko će je pretvoriti u domaćicu !!?

Čuj, od toliko izgleda, mogućnosti, opasnosti i čega sve ne, da se u nešto pretvori , nju je jedino strah da je ne pretvore u domaćicu. Jebote kao da će je pretvoriti u vukodlaka ili zombija.

A nije je strah da je ne pretvori u kurvu, u otirač, u debila, u ličnog ljubimca, u robinju…Jer u šta drugo možeš biti pretvorena kad otvoreno pričaš da tražiš samo bogate? Ali važno je da je ne pretvore u domaćicu. Kao da domaćica može biti svako.

Kontam nešto, e jadna ti…

Nevjerojatno je kako nas brzo sustignu naši strahovi. I naša obijest. Prije samo dvije godine riječ žeđ me automatski asocirala na Afriku i obnuto. Afrika bez žeđi nije Afrika. Žeđ bez slika bose, gole i iznurene djece koja nemaju snage mahnuti tankom ručicom i otjerati muhu s lica, nije žeđ.

Danas sam prisiljena kupovati vodu. Mislim, plaćam je po cijeni većoj od one za el. energiju, al dodatno kupujem flaširanu vodu jer onu koju već plaćam ne smijem piti.

Kažu ovi malo stariji ( još stariji od mene J ) da su u vrijeme najveće potražnje za naftom i naftnim derivatima 1973. i 1979 godine te , naravno, enormnih cijena tih sirovina izazvanih nestašicom, neke umne glave koje nije imao ko da sluša, isticale da će doći vrijeme da će litar vode biti skuplji od litra nafte. (!?)

Nit ih je ko slušao nit shvaćao zaozbiljno. Osim nekih ljudi iz mog starog kraja na koje je ta tvrdnja ostavila dubok dojam i koji su bili i ostali zgranuti mogućnošću da će pored punog rezervoara goriva i punog jezera vode umirati od žeđi.

Eto, još su mnogi od njih u životu i još voze svoje vozilice i to po cijeni manjoj od cijene litre vode. Ipak, i tu smo zakasnili. U Švici je to bilo prije skoro dvije godine. Znači nas su dvije godine po dva puta pljačkali: prvo uzimajući nas na nafti, a onda i na vodi.

Hajde, de… Toliko nas pljačkaju da smo se više i navikli. Bilo bi neobično da je drugačije.

Volim je.

Slušam i molim Boga i zbog sebe i zbog nje da ono što govori bude suvislo. Jer, ne znam kako da se ponašam u ovim situacijama. Kad smo same pravim se da je sve u redu. Pretvaram se da ne primjećujem nelogičnosti, praznine, iskrivljene istine…Pred drugima osjećam nelagodu, možda i stid. I strah. Šta ako je nasljedno? Čeka li i mene isto? Užas mi ovlada mozgom i tada najiskrenije zamolim Boga da to ne dočekam.

Volim je.

Gledam je i primjećujem sitne, mutne očice neodređene boje, kako me gledaju iz onih dubokih i tamnih jama. A nisu uvijek bile takve. Ne tako davno bile su i krupne i jasne i zelene… Sad više nisu ni jedno ni drugo. Ni treće. Nekad su mi govorili da ličim na nju. Možda fizički. I sama sam prepoznavala nešto od njenog izgleda kod sebe. Karakterno ni u petama. Ona blaga i tiha, požrtvovana… Ja ? Sve drugo samo ne to.

Volim je.

Gledam je i nevjerujem. Slušam.

Ona priča. Priča za sve one godine šutnje. Priča sve što je željela reći, a nikad nije rekla. Priča nesvjesna da što ona više priča ja više šutim. Povlačim se u šutnju i jezu.

Volim je. Ipak, ne mogu se oteti užasu od ovakvog života. Iz prve ruke vidim i znam da je to neviđena nesreća i tuga. Ali samo za ove oko nje. Za nju ne. Ona ne zna. Nije svjesna ničega dalje od ovog trena i mog glasa kojeg uvijek i uvijek prepozna. Nekad sam joj sestra, nekad kćerka, nekad neka dalja rodica…Al ime mi pamti. Samu sebe prekorih zbog sebičnosti. Uplašena onim što vidim i čujem ja se bojim za sebe. A ona? Ili bezbrojni drugi kao ona zaključani u neki svoj svijet iskrivljenih likova i istina.

Ne mogu se oteti ni porivu da za nju zatražim selamet. Jer, nije uzalud rečeno da tražimo od Allaha Uzvišenog da nas sačuva duboke starosti i senilnosti. Ako neko ovo nije vidio taj ne zna o čemu govorim i zašto je ova preporuka data. I ima pravo misliti i željeti drugačije, al vjerujte ne isplati se…

Jedan moj prijatelj je prije desetak godina rekao da je prava šteta što EU unaprijed zahtijeva ispunjenje uslova. Rekao je kako smo mi prilagodljiv narod i da nas onako bezuslovno prime sigurno EU ne bi imala boljih građana. Naš problem je što, kazao je, dok ne moramo, ništa ne učinimo, odnosno sve nešto odugovlačimo, komplikujemo…. Kad vidimo da moramo onda i hoćemo i možemo.

Kako vrijeme prolazi sve sam ubjeđenija da nas je dobro opisao. I da je bio u pravu.

Drago mi je što je Bosna i Hercegovina konačno predala aplikaciju uprkos onima koji rade sve da bi BiH odvojili, izolovali i unazadili.

Neka se nešto pozitivno dešava. Jest da je i biće guravo, ali u pozitivan ishod ne sumnjam.Sigurna sam da ćemo, baš onako kako je moj prijatelj govorio, kad vidimo da moramo i htjeti i moći ispuniti uslove i biti prihvaćeni i kao država i kao građani.

Koliko i da li, uopće, ravnopravni,  drugo je pitanje.

Prošlog vikenda, ovog koji je netom završio putovala sam malo ovom našom divnom zemljom bosanskom. Ugođaj je bio potpun. Vjetar je duvao i raznosio pvc vrećice na sve strane. Lelujale su zrakom, lijepile se za šoferšajbe prije nego bi se nakačile na neko ogoljelo stablo. Crvene, plave, bijele, pocijepane manje ili više, „ukrašavale“ su korita većih i manjih vodotoka, čekajući da voda nabuja i ponese ih dalje, do sljedeće vrbe ili trna.

A ako vas put nanese i dalje od korita rijeka i potoka, naići ćete i tamo na znakove pored puta. Crvene, plave, bijele, pocijepane manje ili više, obavijestit će vas, jer one već odavno nikoga u ovoj zemlji ne upozoravaju, da se približavate otkrivenim kontejnerima koji su ispražnjeni prije nekoliko dana zadnji put.

Da, i to je Bosna. Prljava i neuredna. I nikog nije briga.

Niti ko pokreće pitanja niti akcije da se to poradi i počisti. Niko ne pita zašto komunalna preduzeća nisu uredila niše i zašto ne odvoze smeće redovno i prije nego ga vjetar i životinje razvuku na sve strane?

Ispred mene, auto na čelu kolone udari psa lutalicu koji je odnekud izletio. Životinja mrtva, karambolka potpuno polomljena, lančani jedva izbjegnut…Već odavno nikoga nije briga ni za te životinje koje se bez nadzora kreću cestom i ugrožavaju i svoj i tuđi život.

Jer, očito je, većina Bosanaca i Hercegovaca imaju pametnijeg posla. Ili smatraju da su to za njih sitna pitanja i da njima treba da se bave oni koji nemaju neograničen pristup internetu, koji nemaju neograničeno mnogo vremena i, najbitnije, oni koji nemaju o svemu svoje mišljenje.

Niko ne čita znakove pored puta. Da jeste njih ne bi ni bilo.

Senka me jednom pitala bojim li se da nekad ne pobudalim i ne učinim nešto budalasto i sramotno što bi mi obilježilo život? Ja sam nju pitala misli li ona možda na to da na poslovnom sastanku skoči na sto, odbaci sako, a možda i ostale dijelove odjeće i počne plesati? Da, i na to. Ali i da npr. umjesto pozdrava neke ljude iz čista mira i na njihovo iznenađenje, pošalje u tri lijepe. Ili da nekome, a ko to nije zaslužio, pljune u tanjir. Da našu vrckavu kolegicu na javnom mjestu opauči po pozadini u Fazlinovićevskom maniru ..
Nizale su se eventualne situacije, a nas dvije doslovce umirale od smijeha zamišljajući zaprepaštena lica ostalih sudionika.
Na kraju je ona ozbiljnim glasom rekla da se zaista, zaista boji toga. I više od toga: da je to njen najveći strah.
Moram priznati da je njena ozbiljnost i na mene ostavila utisak. Stvarno, šta ako…
Kasnije mi je postalo jasno da je Senka zaista prolazila kroz težak period. Krizu. Nisam bila svjesna ni dubine njene krize izazvane teškim ličnim problemima, ni njenog straha dok i sama nisam upala u istu. A kad je čovjek u krizi preopterećeni i nasekirani mozak uvijek šalje barem dvije opcije ponašanja: onu suvislu, zdravu i onu drugu koja je Senku plašila na mrtvo ime.
Malo je rastojanje između njih. Jednaka udaljenost i do jedne i do druge. Obje su na dohvat ruke. Guraju se da uđu u prvi plan i budu izabrane.
Najbolje bi bilo da čovjek tada zatvori oči i za početak odbije obje, legne i odspava sat-dva, a onda kasnije s mirom izabere.

I moli Boga da izabere onu zdravu.

Jutros mi ranom zorom dođe misao od koje sam se zabrinula: ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmijala. Mislim, ono pravo nasmijala. Od srca. Bojim se da postajem ona od kojih sam se cijeli život udaljavala i koje sam izbjegavala u široku luku. Moram pod hitno i sebe takvu zaobići. Ne ide ovo ovako.

A čemu i da se smijem?

Pa ni ranije nije bilo drugačije pa sam se smijala. I drugi se sa mnom smijali. A sad kad se ja ne smijem ne smiju se ni oni. Shvatam sad da su oni bili ovakvi , a ja ih izvlačila iz njihovih sjena, ali brojniji su i uspjelo im je i mene uvući u svoj nenasmijani svijet.

Moram van…