Nebrojeno puta sam pročitala Zijinu priču „Majka“. I uvijek dok sam je čitala, ja kao da sam gledala svoju majku. Istina njegova je ispraćala sina, a moja sina nije imala. Imala je samo kćerke. Vjerovala sam da su zato ispraćaji bili teži. Ipak nikada nije plakala.  Znala sam da brine i da joj je teško.  Čitala sam joj u očima. Zato su naši zagrljali uvijek bili nekoliko sekundi pa i minuta duži nego kad bih dolazila.

Živjela je težak život hercegovačke žene. Udala se u devetnaestoj godini za mog dvadesetjednogodišnjeg babu.  Za tadašnje pojmove bila je cura u godinama. Često smo se šalile na tu temu, kasnije kad sam ja imala devetnaest godina i ni na kraj pameti mi nije bilo da ulazim u brak. Jer, imala sam planova.

Moj dedo je bio invalid rata. I to onog prvog velikog. Bio je i star i slijep. Sve što su imali i čime su se mogli pohvaliti bio je krov nad glavom.  Rodila je nas pet kćerki. Napravila tri kuće i nekoliko kućica – pomoćnih objekata. Odgojila , pored nas pet kćerki i dvije unuke. Ukopala oba roditelja, brata, zaovu, zeta…Brinula o kravi i paradajzu, luku i ogrjevu za zimu,  sijeno kupila i u pojatu unosila. U džamiju išla i Ramazan postila. Svaki. I nas učila da to radimo. Kuhala, prala, dočekivala, ispraćala…I uvijek bila ponizna i nježna, blaga…

Pitam se da li je ikada požalila zbog svoje blagosti i poniznosti?

Nikad nisam čula da je povisila ton,  udarila nogom pod i očitala bukvicu ni nama kćerkama, ni svom mužu, našem babi, ni zajedljivim komšinicama. Nikome. Jesmo li zasluživali da nas sikteriše? O, da. Itekako.

Babo je bio dobrog zdravlja i pun planova. Malo je slušao i manje čuo prigovore. Bio je domaćin čovjek, ali , sad to shvaćam, mogao je biti malo topliji prema majci. Jednom godišnje je nana iz Sarajeva dolazila kod nas i ostajala nekoliko dana. Jednom godišnje je majka odlazila u Sarajevo i ostajala sat-dva. Je li joj to teško padalo? Jest sigurno, ali mi to nismo znale. Kasnije , kad smo obuzete poslovima i karijerama, sestre i ja urijedile dolaziti nikad nije prigovorila. Uvijek je uz onaj blagi pogled govorila: „ Neka, sine, hvala vama kad god došle i koliko god došle.. Dolazite puno češće nego sam ja išla svojoj majci“. Bože svemogući! Koliko je tuge i žaljenja bilo u tim riječima! Ali, ja nisam uspjela dekodirati njena osjećanja tada. Nisam shvatala da ću se jednog dana kajati i da će mi biti žao kao i njoj .. Mislila sam da je dovoljno ono što činim i koliko činim.

A u njenoj iscrpljenoj duši bol i tuga su se skupljali i skupljali. Usamljenbost.  Daljina.

Dolazila sam izljubila se s njom, napravila ručak, kafu popila, provjerila zalihe namirnica i … sjela u auto i vratila se u udobnost svog doma. U život u kom nije bilo mjesta za tugu,  za starost,  Nikada nisam ostala da prespavam. A u komšiluku su moje nekadašnje drugarice ostajale kod svojih majki i po nekoliko dana. Dolazile često.

A ona, moja majka, svakome ko pita „kako si“ odgovarala je:

„Hvala Bogu dobro je. Malo me ova pamet ne sluša, ali dobro je hvala Bogu.Nikad čini mi se bolje.“

U onim posljednjim predratnim godinama, kad se sve ljuljalo i samo što se nije raspalo, a mi toga nismo bili svjesni, gledala sam jedan film koji je kao ni jedan drugi ni prije ni poslije ostavio utisak na mene.

Sad mi je tek jasno da se tada  raspadao i javni RTV servis i to ne samo zbog višenacionalnih političkih emisija već zbog jednonacionalnih finansija. Jer finansije imaju samo jednu vjeru. Finansijsku. U tom finansijskom predkolapsu, osim političkih splačina , emitirali su nam predpotopske crnobijele filmove.

Među novijima koji je  prikazivan bio je Splendor in the Grass  odnosno Sjaj u travi, snimljen davne 1961 godine.

Tada nisam znala da film može ostariti. Uživala sam gledajući prelijepu i već odavno mrtvu Natali Vud i Vorena Bitija i poistovjećivala se s njima.

Sve do trenutka kada očajna Natali dobije nervni slom.

Više mi nije bilo lijepo. Ipak, nisam mogla odvojiti pogled od tv ekrana sve iščekujući da Voren odjuri za Natali, a ona da istog momenta prebrodi krizu i svi sretni završe na vjenčanju.

Ništa od toga nije bilo. Putevi su se razišli, a ostao je samo sjaj u travi.

Iste godine moja školska prijateljica doživjela je istu sudbinu. Sjećam se tih mučnih dana kada me njena majka pozivala u njihovu kuću jer je samo sa mnom bila mirna i samo sa mnom gotovo normalno razgovarala.

Sjećam se dok smo razgovarale da su mi ispred očiju promicale scene iz filma Sjaj u travi. Kao da sam ga ponovo gledala. A nisam željela.

Prošle su godine, moja drugarica je ozdravila, srela drugog dečka koji je već sve o njoj znao i kojem ništa nije smetalo. Volio ju je. I ona je njega. Činilo mi se dugo poslije da jedina na koju su i film i stvarnost ostavili negativan utisak sam samo ja.

Ako pripadam posljednjoj generaciji  koja je gledala Sjaj u travi, onda onima koji nisu moram reći da, bez obzira što je priča vrhunski ispričana, a glumci lijepi više nikada taj film ne bih pogledala. Čula sam da ima i rimejk, ali ne hvala. Ne bih zbog neugodnog osjećaja u utrobi kojeg imam i danas. Kao kad prisustvujete nekom teškom, gotovo tragičnom događaju i ne želite ga nikada više pomenuti niti ga se sjećati.

I tako, evo slušam nekakvu raspravu o fenomenu ljubavi. Jedni pričaju o istinskoj ljubavi, a drugi o onoj nezdravoj, a navode iste simptome.

Ja se pitam gdje je granica? Jer granica postoji. Samo molim Boga da je nikad niko ne pređe.

Danas sam razmišljala o prijateljstvu. Imala sam inspiraciju: jedna poznanica se požalila kako joj je jedno divno prijateljstvo prestalo jer se frendica udaljila. Bilo je tu još nekih primjedbi kao dok sam joj trebala bila sam joj podrška, a kad je ona meni zatrebala jednostavno me počela izbjegavati i bla, bla, bla….

Koliko ovakvih priča sam čula? Vjerojatno bezbroj. Koliko sam ovakvih proživjela? Ako ne bezbroj, onda Bogami popriličan broj.

Svim prekinutim prijateljstvima je zajedničko da je uvijek ona druga strana odgovorna za prekid prijateljstva jer nije pokazala dovoljno odanosti, nije bila oslonac kad je trebalo i ostalo što ide uz to. Narator je uvijek taj koji je ulagao u prijateljstvo, bio sve ono što ona druga strana nije. Prema mom iskustvu, a imam ga poprilično, prekid prijateljstva je čak gori od prekida veze ili kraja ljubavi. U ljubavnim vezama nekad neki partner i preuzme odgovornost i to iskreno, a ne samo deklarativno. Kod prekida prijateljstva toga nema ni deklarativno, a ne iskreno. Čak ni pred samim sobom.

Kad dođe kraj postavljaju se pitanja je li to prijateljstvo bilo iskreno? Jest, ali nije moglo izdržati test vremena.

Pitanja su suvišna. Prijateljstvo jednostavno nije bilo onakvo kakvo očekujemo.
Meni npr. nikada nije bio sporan kraj nekog prijateljstva, ali nisam voljela nejasne situacije. Dakle, ako više nismo prijatelji onda zašto nismo?
I da, ima više vrsta prijateljstava. Nije svaki prijatelj/ prijateljica za sve. Ne može biti. Neko je dobar u kriznim situacijama i takvi su kod mene na najvišoj skali. Mada su ponekad dosadni 🙂 Drugi su dobri za svakodnevna druženja, zabavni, dobri za izlaske, sitne usluge…Često ne funkcioniraju najbolje u kriznim situacijama i oslanjaju se na nas ili nekog drugog. Ali takvi su.

Ja imam i jedne i druge. Prihvatam ih takve kakvi jesu jer sam svjesna da ni ja nisam savršena prijateljica.
Bilo bi idealno da s prijateljicom izlaziš, zabavljaš se, a kad iskrsne problem da podmetne leđa više nego ti ili ja. Ali ne treba zaboraviti da i drugi isto očekuju.

I onda se u očekivanjima mimoiđemo. Svako svojim putem. Kome ne smetaju nejasni razlazi  otrača to s nekim drugim „najboljim“ prijateljem i to je to. Kome smetaju kao meni npr. razgovara s tim prijateljem/prijateljicom i to ne mailom niti preko telefona već ako treba postavi  zasjedu, kažu jedni drugima šta im je na duši i još više i brže se udalje.

Nekad nakon godina i godina ostane tek poneka uspomena, budemo zamijenjeni nekim drugim licima, a i u naš život uđu neke druge osobe.
Prijateljstva , kao i ljubavi mogu prestati i prestaju, ali o prošlim ljubavima i o prošlim prijateljima nikada ne treba ružno pričati. Barem ne na glas.

Jeste li ikada živjeli s hipohonderom? Ili barem bili u društvu s njim? Poznavali ga? Slušali ,ne 24 već 25 sati dnevno svih sedam dana u sedmici , 365 dana u godini o njegovim/njenim zdravstvenim tegobama koje niko nema osim njega/nje? A boli ga/nju sve i svašta : probadanje u grudima, glavobolja na sto načina, a svaka specifična i svaka za istraživanje, utrnule noge, ukočeni zglob sad na ruci, sad na nozi, mučnina, visoki pritisak, suha koža…A kad je sve to već iscrpljeno onda o zatvoru da prostite kojem su uzrok neki lijekovi.

A kada doktori , zatrpani silnim žalopojkama i problemima odustanu od postavljanja dijagnoze, onda pacijent tj. hipohonder postavi dijagnozu sam sebi. Obično je to neki tip raka. Što teže to bolje.

Jeste li kad morali pretresati tovar lijekova koji se nabavljaju neselektivno i to po mogućnosti što skuplji to bolje, jeste li svakodnevno obijali hitnu i klinike javne i privatne?

Jeste li bili u situaciji da vam taj hipohonder preuzme kontrolu nad životom pa vas počne zivkati na posao da pod hitno dođete kući jer ona/on umire? Ili da mjesecima ne možete dobiti dva-tri sata vremena da obnovite dokumenta?

Jeste li ikada imali želju da tog hipohondera protresete i naredite mu da se već jednom opredijeli za bolest koja će  ga mučiti i da prestane mučiti vas? Jeste li?

I ma koliko doktori svih profila, psiholozi i nadriliječnici tvrdili da je hipohondrija bolest, jer tvrde da hipohonder ne laže, on stvarno osjeća bol, ja tvrdim da je hipohondrija čisti bezobrazluk.

Bezosjećajnost. Sebičnost.

Hipohonderu nikad nije dosta. Nikad ne možete učiniti da bude zadoovoljan. Potrošite silni i novac i vrijeme za njegovo zdravlje, a on hoće da obavi još i još pretraga i to onih najskupljih. A kad nalazi budu ok onda tvrdi da doktori pojma nemaju i mijenja i doktora i kliniku.

Pa ispočetka.

Za kraj aprila imam rezerviran let Germanwingsom za Keln. Cijela porodica. Čim sam vidjela na internetu pad aviona poslala sam poruku sestri. Njeno prvo pitanje je bilo bojim li se sada i hoću li odustati od puta. Naravno, postoji izvjesna mogućnost da će me nešto drugo spriječiti, a ne strah, ali ne razmišljam o odustajanju.Nisam razmišljala ni kad sam pročitala da je prije šest mjeseci uočena tehnička greška na tim airbusima, te sastavljen novi protokol o postupanju tokom leta.

E, sad, ništa od ovoga nije čudno da ne objaviše i to ekspresnom brzinom da je kopilot namjerno poslao 149 ljudi u smrt. Možda jest. A možda i nije.

Možda je on samo žrtveno jagnje. Sklona sam vjerovati da je ovo drugo u pitanju. Mislim, ne uklapa se u obrazac: nije musliman, čak ni blizu. Nije boravio, barem se ne zna da jest, na istoku u nekakvim kampovima za obuku terorista,koji su promakli Amerima i koje nisu sravnili sa zemljom. A možda mu je komšija musliman? Na to se takođe treba računati. To bi mogla biti poveznica.

Ali, ako nije musliman onda nije ni terorista. On je samo, kako objaviše zvaničnici, u ljubav razočarani muškarac koji je u očaju počinio ubistvo i samoubistvo. Ma, daj…

Kao potencijalni putnik, ja bih svakako bila mirnija ako bi me ubijedili da je neki mladi kopilot ubica, jer nadat se da se takav neće zadesiti i u mom avionu. Bogami, ako postoji sustavna greška na avionu onda može biti i pilot i kopilot ko god hoće, sudbina mi je neizvjesna.

Samo da se zna: sve je dozvoljeno osim da javnost pomisli da je sa švapskog proizvoda i jedan šaraf mogao otpasti.

Juče sam se, negdje oko podneva,  začudila i ta začuđenost me  drži evo već satima.  Nikako da dođem sebi i vratim se u normalu. Osim što se čudim ( i zgražavam) još i sama sa sobom pričam.

Naime, prije nekoliko godina grad u kojem živim ( a nije Sarajevo) potresla je strašna priča o zlostavljanju tada trinaestogodišnje djevočice od strane njenog očuha. Osim što živimo u istom gradu, majka te djevojčice mi je bila i, recimo,  radna kolegica. Ne moram pričati o tome kako je u našoj zgradi odjeknula ta priča. Samo ću reći: užas, zgražavanje, osuda…Posebno je užasno bilo to što se majka stavila na stranu zlostavljača.  Žena je uskoro ostala bez posla , ali niko nije bio baš voljan da joj pomogne. Curica joj je naravno oduzeta, zlostavljač završio u zatvoru i osuđen na četrnaest godina.  Po meni je to malo, ali… Da se ja pitam, ali srećom po zlostavljače ne pitam se,  svaka kazna za to zlodjelo uključivala bi kastraciju i to isključivo fizičku.

E, sad o razlogu čuđenja.

Dakle, na kasi supermarketa obraća mi se žena sa početka priče. Otpozdravim. I dok kupim svoje stvari , njene već prolaze kasu. Pažnju mi privuče muškarac sa kačketom koji joj dodaje namirnice: kore za torte, šlag, margarin… On!  Zlostavljač! Sigurna sam jer sam ga poznavala. Valjda je pušten preko vikenda, a ona, blago je reći kučka, dočekuje ga i pazi.  Njega, zlostavljača,  silovatelja,  gada koji joj je dijete uništio.

A za to isto svoje dijete ta ista majka  ne zna.

Eto, čemu se ja čudim. I to već satima. Ne ide mi u glavu da postoje takve majke. Hajde što postoje takvi očusi, ali majke…?

Mene su učili da majka dijete štiti. Da se žrtvuje za dijete. Da umire , ako treba, radi svog djeteta. I to bezuslovno.  Ma kakvo dijete bilo. Nikada i nikada dići ruke od djeteta, odustati, stati na drugu stranu…

Pa šta je onda ovo?

Kakva je to greška u kodu te i takvih majki? Šta je u glavi one žene iz srbijanske horor priče sa istom tematikom koja kaže da se bojala za svoj život i nije smjela zaštititi kćerku! Koji život? Kakav?

Ja jesam stroga kad su takve stvari i situacije u pitanju, ali ne mogu da se ne pitam i kažem svoje mišljenje: pa taj tvoj život koji živiš i za koji se bojiš ne vrijedi ni pišljiva boba. Bilo bi bolje za sve, a naročito za tebe, da i ne živiš. Vjeruj, nikome takva kakva si nećeš nedostajati.

Ali, eto, valjda i takve  majke  postoje s razlogom. Kao školski primjer kakve majke ne trebaju biti. Kakve majke to ustvari i nisu.Pa vi , i ja zajedno s vama, pogledajmo i promislimo s kakvom  ko svrhom  hodi ovom zemljicom.

Kažu da će danas biti pomračenje sunca. Ovo “kažu” nije ironično. Ja sam samo oprezna glede predviđanja događaja bilo iz futura prvog bilo iz  onog drugog.

Dakle, sjetila sam se onog posljednjeg velikog pomračenja iz 1999 godine. Bila sam mlada zaposlenica ( eto sad znate koliko imam godina 🙂  u jednoj velikoj tvornici zreloj za privatizaciju. I gašenje. Bez obzira što nisam imala redovnu plaću ( a zbog čega ljudi i inače idu na posao) bilo mi je lijepo. Tako i tog sunčanog dana dođemo mi spremni za promatranje nebeskog spektakla, a naročito smo uzbuđeni bili mi mladi koji to nikad prije nismo vidjeli. Oni stariji su evocirali uspomene na neko ranije pomračenje iz šesdesetih ili sedamdesetih.

Taj dan smo znali da nećemo ništa raditi.

U sred bijela dana malo po malo poče da pada akšam. Svjetlost nestaje. Sjećam se onog osjećaja koji me obuzimao: i zadovoljstvo što svjedočim tako fantastičnom događaju i straha od nepoznatog. I tišine.

Da, ja vjerujem u Boga svemogućeg i sveznajućeg i sjećam se i osjećaja straha od Njegove veličine i moći, a opet i sreće od Njegove milosti kad je sunce nakon više od dva sata obasjalo ovaj svijet u punoj svojoj snazi i ljepoti.

Sjedili smo tada, pili kafu i razgovarali. Mislim da smo svi u tih nešto malo više od dva sata pažljivije i gledali i slušali jedni druge nego za godine poznanstva.

Naš inženjer Zahid je već ranije došao na ideju da, pošto već nismo kupili naočari za promatranje spektakla, isti pratimo kroz onu masku koju koriste varioci. Ima logike. Mada nezgrapne.

I tako, sjedimo, razgovaramo i naizmjenično dodajemo jedni drugima masku kojoj od višegodišnjih naslaga prljavštine nije bilo moguće odrediti temeljnu boju.

Danas sam u drugom kolektivu. Starija. Nemam ovdje ni jednu kolegicu i kolegu iz 1999 godine.

Jedan sadašnji ima ne baš ugodna sjećanja na 99 – tu. Naime tog dana je morao deložirati jednu višečlanu porodicu. Često nam je pominjao kako je to bio težak trenutak: majka i djeca plaču, a sunce nestaje. Osjećao se kao krivac za svu nesreću i tragediju.

Nadam se da će ove godine imati ljepša sjećanja.

Ali kako god bude – biće. Nekom ovako, nekom onako.

Dakle, poštovani korisnici  ovog servisa, a i oni koji slučajno (kao što sam i ja) ovdje dođu smatrajte se pozdravljenim. Rekoh da sam ovdje slučajno svratila, ali onda mi se dopalo i evo otvorila sam blog. Moram priznati da sam se prijatno iznenadila kvalitetom mnogih blogova i prosto me strah da pored njih neću uopće biti primijećena. Drago mi je što sam ovdje zatekla neke blogere meni poznate sa drugih servisa.

Da ne dužim: nadam se uspješnom bloganju i svima takođe želim puno uspjeha, postova , komentara i naravno druženja. Jer druženja i drugarstva nikad nije previše.

Welcome to Voice of all generations. This is your first post. Edit or delete it, then start blogging!